U JUGOSLAVIJI je bilo bolje. Čuli ste to vjerojatno puno puta, no jednako često do nas dolaze i priče s druge strane, po kojima i nije bilo toliko bolje nego danas. Dokaz za to je i jedna od najmnogobrojnijih zagrebačkih obitelji koja je živjela na Kajzerici. Iako su živjeli u slozi i ljubavi, život im nije bio nimalo lak.

Priču donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Svibanj 1964.: U jednoj kući, na vodoplavnom terenu s druge strane Save kraj Zagreba, u kraju zvanom Kajzerica, uvijek se nešto događa. Događa se utoliko što se u toj zagrebačkoj kući u ulici XIII Podbrežje broj 9 gotovo uvijek netko rađa te pored majke Ane i oca Ante Šimića za sada ima još petnaestero djece. Za sada. Svi su živi i zdravi.

Kako izgleda u toj kući s petnaestero djece, to može shvatiti samo onaj tko ima – petnaestero djece, pod uvjetom da mjesečno zarađuje oko 60.000 dinara i pod još nekim uvjetima.

“Petnaestoro djece, znate li svakom ime i godine?”

Lako ih je nabrojati, teško nahraniti

“Ovako”, ne baš najsigurnije na prste nabraja majka Ana. “Najstarija je Marija s 22 godine, zatim Ante s 20 (sad je u vojsci), Katica ima 18, Neda 17, Dragica 16, Slavko 15, Branko 13, Anka 12, Josip 11, Tonka 9, Zdenka 8, Brankica 6, Vlastica 5, Jadranka 3 godine i posljednji – Nenad…”

… koji se tako zove jer je prije tri mjeseca sebi nenadano dozvolio takav luksuz da se i on rodi u ovoj ionako mnogobrojnoj obitelji.

“Lako ih je nabrojati”, smiješi se majka Ana, “nego ih je teško nahraniti. Pet sinova i deset kćeri, petnaest usta i nas dvoje starih, ukupno sedamnaest, nije to malo. Hrani nas, međutim, jedan običan konj, Sokol. Imamo taljige, kojima moj muž, zajedno sa Sokolom, zarađuje. Naš dobri Sokol konjoše za nas i hvala mu za to. I sve bi bilo dobro, a i bilo je koliko-toliko do prije dvije godine. U to vrijeme je grad Zagreb zatvorio vrata za zaprežna kola i stoku, i tako suzio kretanje i našem Sokolu, a time i naše prihode. A Sokol, da ponovim: izdržava petnaestoro djece i nas dvoje, ukupno sedamnaest ljudi.

Radi da zaradi kaznu

Obitelj ipak nešto mora jesti. Sokol, dakle, mora vući taljige, ali kuda kad zbog toga u svakoj ulici njegovog gazdu čeka kazna?

“Okrivljeni Šimić Ante iz Zagreba, XIII Podbrežje broj 9, kriv je što je dana 20. I. 1964. u 11.20 zatečen u Zagrebu u Nehajskoj ulici da upravlja zaprežnim kolima iako je ovom ulicom zabranjen promet za ovu vrstu vozila… Te se kažnjava s 2000 dinara. Ako okrivljeni u roku ne plati novčanu kaznu, ona će se zamijeniti kaznom zatvora.”

Mali prihodi i velike kazne

Tako ocu Anti ponekad dođe da ode u zatvor pa da se jednom odmori i od briga i od novčanih kazni. Valjda 200.000 dinara platio je kazne za posljednje dvije godine. I opet radi otac Ante, jer nije sam pa da se prepusti događajima.

Ni govora da Ante ima nešto protiv toga da promet u Zagrebu bude sigurniji, a grad čistiji. Neka bude sve ljepše i modernije. Ali kako da živi velika obitelj s malim prihodima i velikim kaznama? Što drugo da radi otac Ante kad gotovo ništa nema od škole, još manje od zanata, a godine mladosti su odavno prošle i došla pedeseta godina?

Tko se više muči – taj bolje i uči

Razmišlja otac, pa opet taljige poveze u neku ulicu da, ako uspije, pored kazne zaradi i još nešto za grah ili kupus. Ne bude li ga vidio prometni policajac i ako nađe posao – jer ima i mrtvih dana, tjedana i mjeseci – može se sutra za ručak zadesiti još i koji komad mesa. Sutra je nedjelja. Šest dana, evo, kako meso nije palo u onaj lonac od 12 litara u kojem se kuha jedan obrok za veliku obitelj.

Sati prolaze, još malo će suton, oca s taljigama nema, a majka Ana: opere rublje, pa podoji bebu, isprati jedno, a dočeka drugo dijete iz škole, pruži novac za kruh i ode zasaditi zeleniš, nađe se oko gostiju, pa otrči da smiri djecu…

Što je to godišnji odmor i odmor uopće

Majka Ana se ne sjeća kad je posljednji put bila u Zagrebu, a Zagreb je preko mosta. Ne zna je li ikada bila u kinu. Jedva ako i zna što je to godišnji odmor i odmor uopće. Ima 44 godine, a lice od 54, i nju može shvatiti samo majka koja je rodila bar 14 djece, a živi od onoga što zarađuje muž s jednim konjem.

Još nešto malo zarade i djeca čeprkajući s majkom i ocem po iznajmljenoj njivici – kad nisu u školi. I opet su u školi svi dobri i po vladanju i po znanju. Izgleda, tko se više muči – taj bolje i uči.

Da je neki kamionet, makar i rashodovan

Sjedimo u trosobnoj kućici koju je obitelj s jednim – stručnim – plaćenim zidarom sama podigla. Susjedi su im pomogli, jer su i oni njima pomogli. Simpatična, čista kuća, pred kojom se uvijek suši ono malo rublja. Netko je jednom prilikom obitelji ukrao rublje sa žice, a da je znao kome krade, tko zna ne bi li prije i svoje ostavio!

Sjedimo, a vrata se stalno otvaraju i zatvaraju. Gotovo se i ne zatvaraju. Sad ih je osmoro u kući i četiri gosta. Sad će doći još nekoliko članova obitelji, pa da slikamo, koliko-toliko. Uostalom, nitko do sada i nije uspio skupiti ih sve za slikanje. Za to treba pogoditi čas, dan i godinu. Oca još nema s taljigama.

“On je u posljednje vrijeme počeo piti zbog čestih kazni”, priča njegov susjed Marko Buljanović, inače šef transporta građevinskog poduzeća Sljeme.

“Kažem mu ja da ne pije, bit će bolje, ali ga i razumijem donekle. Mislim da u njegovom slučaju boljeg rješenja nema nego da se nekako mimoiđu propisi, što li, pa da mu neko poduzeće pokloni jedan svoj rashodovan kamionet. On bi to već nekako skrpio, naučio bi voziti i snalazio bi se sam s obitelji.”

Ovako, otac sam, zabranjenim vožnjama izdržava obitelj. Zapravo radi i najstarija kći Marija. Ali ona se treba uskoro udati pa kad joj već u tome ne mogu pomoći novcem, ne žele joj ni odmoći.

Dvanaest kruhova dnevno

Dugo je razmišljao otac Ante kako bi se mogao izvući iz ove nevolje. Kad bi, na primjer, otišao u društveni sektor, kao nekvalificirani radnik imao bi oko 20.000 dinara zarade i oko 20.000 dječjeg dodatka. Dakle, sve skupa 40.000 dinara – a to bi bilo suviše malo… Ovako, opet, kazne, a nema ni socijalno osiguranje, pa ne zna čovjek kako je gore.

Kad vidi zdravu, jedru i valjda vječito nasmijanu i živahnu djecu, čovjek i ne pomisli kakve sve male i velike brige muče ovu veliku obitelj. Čime svakog dana da kupi kilogram sapuna, kilogram i po šećera i dvije litre mlijeka za doručak, čime da kupi 12 kruhova? To je toliko da jedno dijete i ne može, a i stidi se da nosi, pa ili jedno ide tri puta u pekaru, ili tri idu jednom. Svakog dana.

Čime obitelj da kupi onu čitavu ploču gumica za brisanje i čitavu šumu olovaka? Svake godine trebaju nabaviti i nove udžbenike, a da bar oni ne zastarijevaju tako često. Devetoro djece ide u devet različitih razreda, a ni jedno od drugog ne može knjigu naslijediti.

Pas – jedina igračka djeci

Sad su im još u školi rekli da svi kupe i da imaju iste jakne. Dobro bi bilo da svi imaju.

“Imaš li lutku, Anka?”

“Nemam!” odgovara.

“A ti, Branko, imaš li loptu?”

“Imaju prijatelji!” kaže on.

“Zar nemaju igračke?”

“E, tko će im kupiti igračke, a i što će im?” odmahuje rukom Ana. “Igraju se oni sa Sokolom, tako se zove i njihov pas, tu je negdje.”

Pas, jedina igračka za petnaestoro djece. I još tuđa lopta ili konzerva, koju šutiraju na ledini kraj kuće, dok ne dosadi. To je sve.

Tajanstveni smiješak majke Ane

Odnosno, igraju se i ova djeca, ali najčešće lopatama, kad pomažu ocu da negdje istovari ili natovari ugljen, šljunak, pijesak. Ili kad rade na onoj njivici, iz koje maltene i dušu izvlače. Što bi drugo?