Danas, 2. studenoga, kršćanska zajednica obilježava Dušni dan – dan posvećen molitvi za sve preminule vjernike koji su već u Božjoj milosti, ali još nisu dosegnuli punu zajednicu s Bogom. Običaj i liturgijsko značenje ovoga dana omogućuju živima da svojim molitvama, dobrim djelima i misnim slavljima pomognu tim dušama na njihovom putu prema vječnosti.
Obilježavanje Dušnog dana uključuje posjet grobljima, paljenje svijeća i ukrašavanje pokojničkih grobova cvijećem. To nisu samo simboli sjećanja, već izrazi naše vjere u neprestanu povezanost živih s onima koji su preminuli, te nade u zajednički susret u životu koji nema kraja.
Teološki gledano, ovaj dan nadograđuje nauk o čistilištu — prema katoličkom vjerovanju, duša nakon smrti može biti u raju, paklu ili čistilištu. Dušni dan pruža priliku da se ispruži ruka pomoći onima koji nalaze iskustveno stanje „između”, kroz molitvu i darivanje. Izvor ove tradicije vodi nas do Odilon od Clunyja koji je krajem 10. stoljeća odredio 2. studeni za misu za vjerne mrtve u svom benediktinskom opatu Clunyju u Francuskoj, što je potom prihvaćeno u širem zapadnom kršćanstvu.
Iako pokušaj sjećanja na preminule ima mjesto i u drugim kršćanskim denominacijama, primjena Dušnoga dana kao dana molitve za mrtve s vidikom na čistilište najizraženija je unutar katoličke tradicije. U protestantskim i pravoslavnim zajednicama naglasak je više na zajedništvu živih i mrtvih, dok je koncept čistilišta drugačije shvaćen ili nije prisutan.
Unatoč ozbiljnosti teme, Dušni dan nije dan beznađa – naprotiv, on je izraz vjere da smrt nije kraj, da veze ljubavi nastavljaju i da smo svi, živima i preminulima, dio jedne velike obitelji koja putuje prema punini života u Bogu.
