Imali smo priliku razgovarati s Mirnesom Abdić, Europskom prvakinjom u karateu, koja je rodom iz Viteza.

Evo što je Mirnesa rekla za naš portal.

Moje ime je Mirnesa Abdić, imam 26 godina. Majstor sam karatea i nosilac crnog pojasa 3.DAN. Bivša sam Europska prvakinja, a trenutno trener u Karate klubu “Ipon” Vitez, ali i takmičar.
Udata sam i majka dvoje djece.

Karateom sam se počela baviti sa 7 godina, i već poslije prvog turnira i osvojene medalje počeo je moj put. Svidjelo mi se pobjeđivanje, i taj osjećaj dok se borim, tako da to ni do sada nije prestalo. Sve je išlo nekako spontano, karate je postao moj način života i jednostavno sve drugo se prilagođavalo karateu, a odustajanje nikad nije bila opcija.

Pitali smo Mirnesu gdje je sve nastupala i koja su njena postignuća, a ona je rekla:

Kao pionir sam već bila član reprezentacije, i nakon mog prvog nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine ostala sam član iste još narednih 13 godina.
Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine sam nastupala kao kadet, junior i senior, sve do moje udaje 2020.godine

Za to vrijeme sam osvojila preko 20 državnih medalja, 9 balkanskih, 5 europskih i jednu svjetsku medalju.

Moj najbolji rezultat još uvijek je PRVO MJESTO na EUROPSKOM prvenstvu 2018. godine, koje se održavalo u Sočiju (Rusija), a nastupala sam u kategoriji mlađih seniorki +68kg.
Poslije te medalje, osvojila sam TREĆE mjesto na Svjetskoj Premier Ligi u Rotterdamu, koju još nijedan karatista iz BiH osim mene nije osvojio.
Te dvije bih izdvojila kao meni najdraže, a u mojoj kolekciji ih ima zaista puno.

Na pitanje o privatnom životu, Mirnesa je odgovorila sljedeće:

Zadnje tri i pol godine moj takmičarski karate je bio na pauzi, da tako kažem, zbog obaveza u privatnom životu, ali nikada nije prestao biti značajan dio moje svakodnevice. Iako nisam trenirala i spremala sebe za takmičenja, redovno sam radila s djecom, pa sam tako i kao trener ostvarila zapažene rezultate sa svojim takmičarima.

Trenutno moj svaki dan izgleda burno i brzo. Svaki dan imam minimalno jedan trening, u većini slučajeva dva, pa je onda tako uvijek neko angažiran da ostane s mojom djecom, u jutarnjem ili večernjem terminu.
Kad završim trening, nemam puno vremena za odmor, jer su djeca mala, pa tako onda cijeli svoj dan posvetim njima kako se ne bi osjećali zapostavljeno, a onda je vrijeme za večernji trening.

I za kraj, Mirnesa bi mlađoj sebi poručila:  “Ne boj se. Granice nisu ondje gdje misliš da jesu, nego gdje ih ti postaviš.”