Svjedoci smo zadnjih dana kako današnja Europa doslovice gori na više frontova. O ratu na istoku Ukrajine se već mjesecima unazad iz dana u dan govori, ali o stanju u Francuskoj „najstarijoj kćeri Crkve“ (koja već odavno ne zaslužuje taj naziv) malo ljudi zna da već danima bukte ulični nemiri slični onima iz filmova sa apokalitičnim temama.
Naime, u gradu Lilleu, na sjeveru Francuske, metropoli od milijun i pol stanovnika, događaju se nezapamćeni neredi na ulicama koji kulminiraju pljačkanjem svih objekata kraj kojih takozvani prosvjednici prolaze. Državne i gradske institucije zasute su kamenjima, a ljudi od straha ne idu na posao. Tako je u gradu, koji se nalazi u blizini granice sa Belgijom, svakodnevni život postao gotovo nemoguć. Da bi smo bolje razumijeli stanje, navedimo da je u nekim dijelovima grada proglašen policijski sat.
Demonstracije predstavljaju odgovor na incident kada je francuska policija u prometnoj kontroli ustrijelila 17-godišnjaka po imenu Nahel u Nanterreu, blizu Pariza. Događaj je to koji je oživio dugogodišnje nezadovoljstvo zbog policije i rasnog profiliranja u francuskim multietničkim predgrađima.
Naravno da policija ni u kom slučaju nije smjela dozvoliti sebi jedan takav incident, ali ni takav incident ni u kom sličaju ne može biti povod za spaljivanje gradske vijećnice, pljačkanje supermarketa i privatnih imanja, sijanje straha među sugrađane i slično.
Postavlja se pitanje: Do kad će u ljudima živjeti zakonski propis „oko za oko, zub za zub“? Zar ne bi smo mogli reći da je taj Starozavjetni način razmišljanja davno prevaziđen, te da postoji mnogi oblici političkog ponašanja koji mogu riješiti problem?
Zanimljiv odgovor na ovo pitanje možemo pronaći u knjizi Bog i Svijet, autora Petera Seewalda, gdje on u razgovoru sa kardinalom Josephom Ratzingerom, kasnije papom Benediktom XVI, pokušava doći do odgovora, je li Isus Krist taj koji je svojim dolaskom stavio izvan snage gore navedenu formulaciju osvećivanja:
‘„Oko za oko, zub za zub“ zvuči strašno, ali je to u početku ipak bilo načelo koje je, da tako kažem, kanaliziralo i racionaliziralo osvetu. Odmazda mora odgovarati počinjenom nedjelu, ne smije biti veća od njega, mora imati mjeru. Ukoliko je to bio napredak , koji je , uostalom, još uvijek na snazi u pravosuđu. Na taj napredak u svijesti o pravednosi, morala se, dakako, nadovezati ljubav, koja će prekinuti lacac osveta kako bi uopće moglo doći do nastanka neke nove stvarnosti.’
Dakle, pobuna kakva god da je, ono je pravo čovjeka kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo. Ali u svijetu liberalizma pobuna gubi svoj smisao kada ona izgubi svoju moralnu dubinu i ne uzmima u obzir rješavanje problema, ne uključuje ljubav i zajedništvo nego zajednica radi isključivo na vlastitoj koristi i razvijanju protivništva. Nasilja izvršitelja zakona i zajednice, s druge strane, sigurno nisu nikakav etički, moralni ili pravni instrument kako bi se promijenilo cjelokupno društvo.
Piše: Nikola Nikolić
