Danas se navršava 32 godine od proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, osnovana kao teritorijalno-upravna jedinica Hrvata u BiH, tada je preoblikovana u republiku u skladu s Owen-Stoltenbergovim mirovnim planom za Bosnu i Hercegovinu. Osim povijesne dimenzije, važan je i politički aspekt ove odluke jer je Herceg-Bosna kasnije sve svoje pravne akte unijela u Federaciju BiH.
“Proglašavam da je uspostavljena i proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna jednoglasno od svih zastupnika Zastupničkog doma.” – ovim riječima prvi predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban 28. kolovoza 1993. godine na sjednici u Grudama proglasio je prelazak iz Zajednice u Republiku. Događaj se odvijao u vrijeme ratnih sukoba s velikosrpskim agresorom u Hrvatskoj i BiH, ali i u jeku bošnjačko-hrvatskog sukoba, zbog čega je politički kontekst odluke imao posebnu težinu.
“Tom odlukom željelo se potvrditi opstojnost hrvatskog naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i potvrditi ravnopravnost s druga dva naroda. Neposredno prije toga, mjesec dana ranije, međunarodna zajednica ponudila je rješenje kroz Owen-Stoltenbergov plan koji je predviđao BiH kao savez triju republika”, izjavio je za RTV Herceg Bosne umirovljeni general HVO-a i bivši ministar obrane FBiH Miroslav Nikolić.
Herceg-Bosna je u međunarodno-pravnom smislu bila priznati subjekt, koji nikada nije osporio državnost Bosne i Hercegovine. Svoje akte unijela je u Washingtonski i Daytonski sporazum te je službeno prestala postojati samoukinućem i prenošenjem nadležnosti na Federaciju BiH u kolovozu 1996. Ivan Anđelić, ravnatelj Hrvatskog leksikografskog instituta, prisjetio se razgovora s predsjednikom Krešimirom Zubakom, objašnjavajući okolnosti potpisivanja Daytonskog sporazuma.
“On je meni odgovorio kao prijatelj, mi smo studirali zajedno, da nije imao ovlasti potpisati sporazum u Daytonu dok nije dobio suglasnost Sabora Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a kada je dobio ovlasti onda je on potpisao sporazum u Parizu”, kazao je Anđelić. Dodao je i da je vodstvo Hrvata bilo jedino koje je od početka rata prihvatilo sve ponuđene mirovne sporazume. Herceg-Bosna je na početku predstavljala nužnost otpora agresiji, a kasnije političko sredstvo opstojnosti Hrvata u BiH, unoseći kroz svoje djelovanje hrvatsku suverenost u ključne međunarodne sporazume.
“Dugo vremena svi akti koji su izdani za vrijeme Hrvatske Republike Herceg-Bosne priznati su u cijeloj Bosni i Hercegovini, i rodni listovi i diplome i svi dokumenti koji su bili izdani. Dakle, da je ona bila paradržava ili paratvorevina nitko ih ne bi priznao, ni u međunarodnoj ni u domaćoj situaciji”, naglasio je Anđelić.
Nikolić je podsjetio i na demografske podatke. “Rezultati popisa iz 1991. i 2013. godine pokazuju da je jedino prostor Herceg-Bosne ostao istinski multietničan, dok su prostori pod kontrolom Vojske RS i pod kontrolom Armije RBiH etnički očišćeni. To se može egzaktnim podacima od Mostara, zapadnog i istočnog pa do bilo kojih gradova pod kontrolom jednog, drugog ili trećeg naroda činjenično potvrditi.”
Iako Herceg-Bosna nije bila bez grešaka, u političkom i nacionalnom smislu predstavljala je legitimno pravo Hrvata na osiguravanje svoje pozicije u BiH, kao što su to činila i druga dva naroda. U početku, kao Hrvatska Zajednica, obuhvatila je 30 općina, a tijekom rata povezala se i s drugim hrvatskim sredinama u Središnjoj i Sjevernoj Bosni te Posavini.
izvor: RTV HB
