Na današnji dan, 29. kolovoza 1189. godine, nastala je Povelja Kulina bana, najstariji sačuvani diplomatski spis srednjovjekovne Bosne, koji povjesničari često nazivaju svjedočanstvom ili „rodnim listom“ bosanskohercegovačke državnosti. U ovom značajnom dokumentu ban Kulin Dubrovčanima jamči slobodu kretanja i trgovine na području svoje „vladanije“, oslobađa ih carine te se obvezuje na trajno prijateljstvo „od sele i do vieka“.
Povelja je napisana na narodnom staroslavenskom jeziku bosančicom (bosanskom ćirilicom), a osim što je prvi sačuvani dokument bosanske države, predstavlja i najstariji državni akt među svim južnoslavenskim narodima.
U prijevodu na suvremeni jezik Kulin ban obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima da će im biti vjeran prijatelj, da će moći slobodno trgovati i kretati se njegovim zemljama bez straha od nasilja ili zloupotrebe vlasti. Također se navodi da će im banovi službenici pomagati, a ne odmagati, te da će im biti osigurana zaštita.
Značaj ovog dokumenta ogleda se u tome što je to prvi poznati diplomatski spis na narodnom jeziku, ali i prvi pisani trag o organiziranoj bosanskoj vlasti i njenim odnosima s Dubrovnikom. Time je potvrđeno da je Bosna već u 12. stoljeću imala razvijene trgovačke i prijateljske veze s okruženjem. Povelja također pokazuje da je banov dvor imao svoju pisarsku kancelariju, što svjedoči o ranoj pismenosti i kulturnoj tradiciji na bosanskom prostoru.
Danas postoje tri primjerka Povelje Kulina bana – dva se čuvaju u Dubrovniku, dok se treći, za koji se vjeruje da je original, nalazi u Ruskoj akademiji nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu, kamo je dospio u 19. stoljeću. Iako je Bosna i Hercegovina uputila zahtjev za njegov povratak, Rusija ga je odbila, tvrdeći da je riječ o dokumentu od šire slavenske važnosti, a ne isključivo bosanske baštine.
