Fra Franjo Zubić (Travnik, 1822. – Bučići, 1871.) bio je katolički svećenik, bosanski franjevac i u narodu poštovan kao svetac. Potekao je iz bosanske plemićke obitelji Zubića, koju su osmanska tlačenja osiromašila i “do torbe dotjerala”. Obiteljski posjedi, grb (na žutom polju krilati lav sa zavinutim repom i orlovskom glavom te drugi, ljubičastobijeli lav također s orlovskom glavom) i samo prezime nestali su, pa je obitelj uzela ime Mlinarević prema pretku mlinaru.
Fra Franjo je rođen na Silvestrovo u Travniku, u Ciganskoj mahali, a njegovi su preci u grad doselili iz Dobretića. Prve škole završio je u samostanu u Fojnici, a u novicijat je stupio 4. studenoga 1839. godine. Već sljedeće godine položio je prve zavjete, a nakon petogodišnjeg studija filozofije i teologije postao je kapelan u župi Sokoline, gdje je bio zatvoren u tamnici i podnio vrlo težak život. U narodu je bio poznat kao veliki pokornik, pobožan i svet misnik, a pripisivao mu se i dar liječenja te znanje o lijekovima. Cijenili su ga i katolici i muslimani, ali i pravoslavni.
Njegov grob na groblju Komardi u Bučićima postao je mjesto okupljanja brojnih vjernika koji traže zagovor i pomoć. Ljudi vjeruju da su upravo njegovim posredovanjem ozdravili. Tako je Alija Omeragić iz Rankovića molio na njegovu grobu: „Fra Franjo, pobogu brate, ako znaš što je muka, kutariši me ovog devera!“ Nakon molitve, kako je posvjedočio, vratio se kući zdrav.
Slično svjedoči i Latif Barjaktarević, reumatični bolesnik koji je, doveden na konju, od groba fra Franje otišao pješice: nitko ga nije mogao uvjeriti da mu pokojni fratar nije pomogao.
Vjernici često obilaze Franjin grob, mnogi i na koljenima, uvjereni u njegovu moć zagovora. Luca Kvasina iz Čehove posvjedočila je 1971. godine: „Boljele su me noge i drugi su me doveli do groba fra Frane Zubića na Komardi, ali sam se odatle vratila sama i više me ni danas ne bole mada imam 62 godine…“
