Obitelj vukovarskog branitelja Jean-Michela Nicoliera uputila je ultimatum Republici Srbiji putem njezina veleposlanstva u Parizu. U službenoj noti zatraženo je izručenje Spasoja Petkovića zvanog Štuka, osumnjičenika za Nicolierovo ubojstvo, kao i isplata odštete u iznosu od 200 tisuća eura.
Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić izjavio je u studenom kako je istraga protiv Petkovića u Hrvatskoj prekinuta jer ga Srbija odbija izručiti, nakon čega su svi dokumenti povezani s ovim ratnim zločinom proslijeđeni Francuskoj.
Došao pomoći i ostao zauvijek
Jean-Michel Nicolier bio je mladi Francuz koji je 1991. godine dragovoljno došao u Hrvatsku, iako s tom zemljom ranije nije imao nikakve osobne veze. U srpnju je stigao u Zagreb, priključio se hrvatskim snagama i ubrzo otišao na najteže bojište – u opkoljeni Vukovar.
U grad je došao u rujnu 1991. i ondje ostao do samoga kraja, vođen osjećajem pravde i solidarnosti sa suborcima. Početkom studenoga ranjen je na Sajmištu te je prebačen u vukovarsku bolnicu, gdje je vodio dnevnik i bilježio ratna zbivanja, vjerujući da će ga zaštititi Ženevska konvencija.
U intervjuu iz bolnice Vukovar je opisao kao klaonicu, ali je, unatoč svemu, zadržao mir i osmijeh. U noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine izgubio je život. Njegovo tijelo pronađeno je i identificirano tek desetljećima kasnije, a pokopan je na Memorijalnom groblju u Vukovaru 6. studenoga 2025. godine.
Ubojstvo na Ovčari
Tijekom opsade Vukovara Nicolier je ranjen 9. studenoga 1991. na Sajmištu, a devet dana kasnije odveden je iz vukovarske bolnice na Ovčaru. Prema svjedočenjima preživjelih, ondje su ga pripadnici srpskih paravojnih postrojbi brutalno pretukli i ubili. Navodi se i da je ubojica nakon egzekucije iz njegovog džepa uzeo 20 franaka.
Preživjeli svjedoci, među njima i Dragutin Berghofer, opisali su kako su vojnici ispitivali „gdje je Francuz“, nakon čega je Nicolier istupio i bio nasmrt pretučen. Njegovo ubojstvo kasnije su potvrdili i osuđeni sudionici zločina na Ovčari, Miroslav Đanković i Nada Kalaba.
Jean-Michel je s obitelji uspio razgovarati samo tri puta od dolaska u Vukovar. Posljednji put javio se 21. listopada 1991. godine, poručivši da ne želi napustiti grad.
„Klaonica, klaonica, klaonica“, rekao je francuskim novinarima nekoliko sati prije nego što je odveden na Ovčaru.
Njegova majka Lyliane Fournier godinama je tragala za sinovim posmrtnim ostacima. U pismu objavljenom 2019. godine napisala je:
„Dio mog bića, uključujući i razum, otišao je s tobom. Stalno si sa mnom. Susrest ćemo se jednog dana, ako Bog da. Mama.“
