Na planini Vlašić i danas se brižno čuva tajna proizvodnje poznatog vlašićkog sira, jednog od najprepoznatljivijih tradicionalnih proizvoda Bosne i Hercegovine. Starije generacije ne odustaju od običaja svojih predaka, pa se znanje o njegovoj proizvodnji i dalje prenosi s koljena na koljeno.
Za obitelj Mehić proizvodnja vlašićkog sira nije samo posao, nego i obiteljska tradicija. Esad Mehić prisjeća se svojih roditelja koji su cijeli život proveli baveći se poljoprivredom i stočarstvom, a isti put nastavio je i on.
– To je nasljeđe. Moj otac i majka, kao i generacije prije njih, bavili su se poljoprivredom. Otac je cijeli život držao ovce i krave. Ja sam to preuzeo 1997. godine kada sam se oženio. Tada su mi pomagali otac i majka dok su bili živi, a majka je mojoj supruzi pokazala kako se pravi sir – kaže Esad.
Sezona proizvodnje počinje u proljeće
Nekada je s čobanima odlazio na nomadske ispaše sve do Hrvatske, a kasnije su zimovali na Majevici. Danas ima oko 300 ovaca, štalu i mehanizaciju, pa je proizvodnju prilagodio uvjetima na vlastitom imanju.
Sezona proizvodnje počinje u proljeće i traje do jeseni, a kako kaže, vlašićki sir je „gospodin“ koji traži vrijeme i strpljenje.
– Najvažnije je da se nakon mužnje svježe mlijeko odmah uključi u proces proizvodnje. Temperatura mlijeka je nešto iznad 30 stupnjeva, a zatim se spušta na oko 25. Nakon cijeđenja u odgovarajuće posude dodaje se sirište, odnosno vlašićka maja. Mlijeko se promiješa, poklopi i prekrije dekama kako bi se zadržala toplina – objašnjava.
Nakon zgrušavanja masa se cijedi, oblikuje, reže i slaže u kace u slojevima sa soli, gdje sir potom dozrijeva oko 40 dana dok ne dobije puni okus i kvalitetu.
Receptura se temelji na tradiciji, ali svaki proizvođač ima vlastiti pristup.
– Možete obići 100 čobana i 100 katuna i kod svakog će sir biti drugačiji – negdje bolji, negdje slabiji, ali to je čar domaće proizvodnje. Industrijski sirevi prolaze posebne tretmane, mlijeko se zagrijava i do 70 ili 80 stupnjeva radi sterilizacije, čime se gubi okus i ono što je istinski tradicionalno – dodaje.
Simbol planinskog života
Tradicionalni okus posebno cijene starije generacije. Esad se prisjeća vremena kada su pripremali i do 40 manjih kaca sira za potrebe Izvršnog vijeća bivše države.
Danas je, kaže, manje i proizvođača i kupaca, jer mladi sve rjeđe pokazuju interes za ovaj zahtjevan posao. Zbog toga je bio prisiljen prilagoditi prodaju pa sir nudi i vakuumiran u manjim pakiranjima.
Sve poslove na imanju obavljaju Esad i njegova supruga Seada.
– Nas dvoje sve radimo. U štali imam više od 300 grla, ovaca i janjadi, imamo i kokoši te sedam goveda. Mi smo i radnici i vlasnici, a djeca pomažu koliko mogu – kaže Esad.
Unatoč brojnim izazovima, bračni par Mehić ostaje vjeran tradiciji koju su naslijedili. Jer vlašićki sir nije samo hrana – on je simbol planinskog života i važan dio identiteta srednje Bosne.
