Aspergerov sindrom spada u poremećaje iz autističnog spektra. Objašnjavamo što je Aspergerov sindrom, koji su simptomi kod djece i odraslih, postoji li test za Aspergerov sindrom i koje poznate osobe imaju dijagnozu Aspergerovog sindroma.

Aspergerov sindrom od 2013. godine više nije uključen u izdanje Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM-5). Za osobe koji imaju Aspergerov sindrom,  liječnik može i dalje koristiti taj izraz, ali sama dijagnoza od 2013, spada u poremećaje autističnog spektra. Kada se govori o poremećajima iz autističnog spektra, često se spominje i izraz “visokofunkcionalni autizam” iako niti to nije službeni medicinski izraz ili dijagnoza. Koristi se u neformalnom govoru kada se govori o osobi s dijagnoznom iz spektra autizma, a pri tom se misli da ta osoba može samostalno funkcionirati i to uglavnom uspješno. Poremećaj autističnog spektra dugo je bio dijagnoza samo za osobe s vrlo teškim simptomima. Počevši od 1990-ih, prepoznati su blaži oblici, uključujući visokofunkcionalni autizam i Aspergerov sindrom, koji dijele mnoge iste simptome. Zatim je 2013. godine Američka psihijatrijska udruga grupirala poremećaje povezane s autizmom u jedan pojam – poremećaj autističnog spektra ili ASD. U daljenjem tekstu koristit ćemo izraz Aspergerov sindrom radi jednostavnijeg izražavanja.

Što je Aspergerov sindrom

“Aspergerov poremećaj spada u spektar autističnih poremećaja i smatra se visoko funkcionalnim autizmom. Glavna su obilježja sindroma motorička nespretnost, teškoće u socijalnoj komunikaciji, stereotipne radnje, osjetljivosti i posebni interesi. Nema zastoja u jezičnom i kognitivnom razvoju, zbog čega se sam sindrom prije smatrao kao odvojen od autizma. Sindrom je prvi opisao Hans Asperger 1944. godine. U današnje se vrijeme sve češće dijagnosticira. Uzrok samog poremećaja nije utvrđen, no postoji mogućnost u genetičkim uzrocima. Očevi djece s Aspergerovim sindromom često imaju neke simptome poremećaja. Dijagnoza sa najčešće postavlja u djetinjstvu, mada se može dijagnosticirati i kod odraslih. Zbog manje izraženih sindroma, dijagnosticira se u kasnijem djetinjstvu. Osobe sa sindromom često imaju i komorbidna stanja, poput depresije ili anksioznosti. Poremećaj se može tretirati farmakoterapijom, kako bi se ublažili neki simptomi. Postoje razne vrste pomoći ljudima s Aspergerovim sindromom kako bi razvili socijalne vještine, poput terapijskih grupa ili računalnih programa. Zbog smetnja u socijalnom ponašanju, teško može doći do integracije u društvo. Neki ljudi sa sindromom smatraju ga dijelom svog identiteta i ponosni su Aspiji. Iako se često govori o djeci sa sindromom, važno je zapamtiti da poremećaj traje cijeli život, stoga se ne smije zanemariti odrasle osobe”, navodi Ivana Bilić u završnom radu na Filozofskom fakultetu u Splitu “Aspergerov sindrom – karakteristike i cjeloživotna perspektiva”.

Aspergerov sindrom simptomi kod djece

Glavna razlika između Aspergerovog sindroma i autizma je što su kod prvog izraženi blaži simptomi autizma te osobe imaju dobre govorničke vještine, bez zastoja. Glavni simptomi Aspergerovog sindroma su:

• Hiperfokus. Mnogi razviju ekstremni fokus na strogo određenu temu. Za djecu bi to mogao biti sveobuhvatan interes za stvari poput rasporeda vlakova, na primjer. Taj interes može potaknuti jednostrane razgovore s vršnjacima i odraslima.
• Problemi s prepoznavanjem društvenih znakova. Osobe s Aspergerom mogu ostati nesvjesne pokušaja promjene teme razgovora, što može biti jedan od razloga zašto imaju poteškoća u društvenim interakcijama. Oni također mogu imati poteškoća da znaju kada sniziti glas na određenim mjestima.
• Poteškoće u čitanju izraza lica ili govora tijela. Mnogi autistični ljudi teško prepoznaju i razumiju osjećaje drugih ljudi. Moglo bi im biti teško protumačiti govor tijela, izbjegavaju kontakt očima, govore monotono i ne pokuzaju puno izraza lica.
• Poteškoće s motoričkim sposobnostima i koordinacijom. Neka djeca s Aspergerovom bolešću mogu smatrati da su bitne motoričke vještine, poput trčanja ili hodanja, izazovne. Često im nedostaje koordinacije i imaju problema s penjanjem ili vožnjom bicikla.

Aspergerov sindrom simptomi kod odraslih

Nemaju sve odrasle osobe s Aspergerovim sindromom iste simptome, naprotiv kod nekih mogu biti izraženi svi simptomi, a kod drugih samo dio. Simptomi visokofunkcionalnog Aspergerovog sindroma kod odraslih mogu se podijeliti u tri područja: emocionalni i bihevioralni simptomi te ponašanja koja se ponavljaju.

Emocionalni i bihevioralni problemi obuhvaćaju:

• Ponavljajuće ponašanje čest je simptom AS-a. To može uključivati ponavljanje iste radnje ili radnji svako jutro prije posla, ​vrtjeti nešto određeni broj puta ili otvoriti vrata na određeni način. Ali, ako netko ima samo ovaj simptom ne znači da ima Aspergerov sindrom.
• Nemogućnost razumijevanja emocionalnih problema. Osobe s AS-om mogu imati poteškoća kada se od njih traži tumačenje društvenih ili emocionalnih problema, kao što su tuga ili frustracija. Nedoslovni problemi, to jest stvari koje se ne mogu vidjeti, mogu izbjeći njihovu logičnom načinu razmišljanja.
• Fokus u prvom licu. Odrasli s AS-om mogu imati poteškoća da vide svijet iz perspektive druge osobe.
• Pretjerana emocionalna reakcija. Iako nije uvijek namjerno, odrasli s AS-om mogu se boriti s emocionalnim situacijama, osjećajem frustracije ili promjenama u obrascima. To može dovesti do emocionalnih izljeva.
• Abnormalni odgovor na senzorne podražaje. To može biti pretjeran ili preslaba osjetljivost na senzacije. Primjeri uključuju pretjerano dodirivanje ljudi ili predmeta, preferiranje boravka u mraku ili namjerno mirisanje predmeta.

Komunikacijski simptomi

• Društvene poteškoće. Osobe s AS-om mogu se boriti s društvenim interakcijama i uglavnom nisu u stanju neobavezno razgovarati (ćaskati).
• Poteškoće u govoru. Nije neobično da odrasli s AS-om imaju “ukočen” ponekad se naziva “robotski” ili govor koji se ponavlja. Također mogu imati poteškoća s prilagodbom tona glasa u skladu s okruženjem, primjerice ne govore tiše u knjižnici ili čekaonici.
• Iznimne verbalne vještine. Odrasli s AS-om mogu imati tipične do jake verbalne vještine. To se osobito odnosi kada govore o svom posebnom području interesa.
• Neverbalne vještine ispod prosjeka. Odrasli s AS-om uglavnom ne shvaćaju neverbalne znakove drugih kao što su geste rukama, izrazi lica ili govor tijela.
• Nedostatak kontakta očima. Kada razgovaraju s drugom osobom rijetko uspostavljaju kontakt očima.

Kako se liječi Aspergerov sindrom?

Mnogi autistični ljudi, uključujući osobe s Aspergerom, ne smatraju svoju dijagnozu invaliditetom ili poremećajem. Drugim riječima, Aspergerov sindrom, poput autizma, nije medicinsko stanje koje zahtijeva liječenje. Nekim autističnim osobama može trebati podrška u školi, na poslu ili kada se bave svakodnevnim životnim aktivnostima, ali podrška nije isto što i liječenje. Rana dijagnoza može olakšati dobivanje prave vrste podrške, što može pomoći u poboljšanju društvenih interakcija i svakodnevnog funkcioniranja.  Kada je u pitanju podrška za poremećaj iz autističnog spektra, ne postoji pristup koji bi odgovarao svima. Različiti ljudi imaju različite potrebe, a kombinacija terapija i drugih pristupa može pomoći u rješavanju specifičnih izazova svake osobe. Neke osobe s Aspergerovom bolešću kao i mnogi drugi, pate od anksioznosti ili depresije. Liječenje depresije ili anksioznosti može uvelike poboljšati opću dobrobit.

Ne postoji lijek koji liječi Aspergerovu bolest, ali neki ljudi mogu koristiti lijekove za ublažavanje simptoma uobičajenih stanja koja se javljaju u isto vrijeme, odnosno depresije i anksioznosti. Lijekovi koji se ponekad propisuju uključuju antidepresive, anksiolitike i antipsihotike. Različiti terapijski pristupi mogu pomoći u poboljšanju komunikacijskih vještina, emocionalne regulacije i socijalne interakcije.

Aspergerov sindrom uzrok nastanka

Promjene u mozgu odgovorne su za sve dijagnoze iz autističnog spektra, ali liječnici još nisu točno utvrdili što uzrokuje te promjene. Stručnjaci su identificirali nekoliko potencijalnih čimbenika koji bi mogli doprinijeti razvoju autizma, uključujući genetiku i izloženost toksinima iz okoliša, poput kemikalija ili virusa. Vjerojatnije je da će dječaci dobiti dijagnozu iz autističnog spektra, iako istraživanje iz 2017. sugerira da mnoge autistične djevojčice nikada ne dobiju pravu dijagnozu.