Bivši američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger (99), upravo je objavio svoju 19. knjigu “Leadership: Six Studies in World Strategy”. Riječ je o svojevrsnoj analizi vizija i povijesnih postignuća, kako on to naziva, panteona idiosinkrastičnih vođa koji su vladali nakon Drugog svjetskog rata – bivšeg njemačkog kancelara Konrada Adenauera, bivšeg francuskog predsjednika Charlesa DeGaullea, bivšeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona, bivšeg predsjednika Egipta Anwara Sadata, bivšeg singapurskog premijera Leeja Kuan-Yewa i bivše britanske premijerke Margaret Thatcher.
– U 1950-ima, prije nego što sam se počeo baviti politikom, planirao sam napisati knjigu o uspostavljanju mira i kraju mira u 19. stoljeću, počevši s Bečkim kongresom… Trećina te knjige napisana je o Bismarcku, a završava izbijanjem Prvog svjetskog rata. Ova nova knjiga neka je vrsta nastavka i ona predstavlja puno više od pukog suvremenog odraza – govori Kissinger za The Wall Street Journal, prenosi Jutarnji list.
Svih šest figura o kojima piše u knjizi oblikovalo je ono što sam autor naziva “drugim tridesetogodišnjim ratom”.
– To razdoblje od 1914. do 1945. pridonijelo je daljnjem oblikovanju svijeta. Tad su i nastala dva arhetipa vodstva: dalekovidni državnički pragmatizam i vizionarska proročka smjelost – kaže.
Na pitanje postoji li danas u svijetu neki suvremeni vođa s kombinacijom spomenutih kvaliteta, Kissinger odgovara: “Ne”.
– DeGaulle je sve to imao u sebi, ali što se tiče Nixona i vjerojatno Sadata, ili čak Adenauera, to nije bilo moguće znati u njihovoj ranijoj fazi. S druge strane, nitko od tih ljudi zapravo nije bio taktičan. Oni možda jesu savladali umjetnost taktike, ali imali su percepciju svrhe kad su stupili na dužnost – objašnjava Henry Kissinger.
A upravo je ta svrha kvaliteta koja definira proroka, zajedno s ravnotežom – koja je vodeća preokupacija svakoga državnika.
Od 1950-ih, kad je kao znanstvenik na Harvardu pisao o nuklearnoj strategiji, Kissinger je diplomaciju shvaćao kao čin balansiranja između velikih sila u sjeni potencijala za nuklearnu katastrofu.
– Koliko god ovo neugodno zvuči, činjenica jest da apokaliptičan potencijal moderne tehnologije oružja čini održavanje ravnoteže između neprijateljskih sila najvažnijim imperativom međunarodnih odnosa. Po mom mišljenju, ravnoteža leži u prihvaćanju legitimiteta ponekad suprotstavljenih vrijednosti. Jer ako vjerujete u to da konačan rezultat vašega truda mora biti nametanje isključivo vaših vrijednosti, onda mislim da ta ravnoteža nije moguća.
Apsolutna ravnoteža je jedna razina, a druga se svodi na ravnotežu ponašanja, što znači da postoje ograničenja u korištenju vlastitih sposobnosti i moći u odnosu na ono što je potrebno za cjelokupnu ravnotežu. A za postizanje ove kombinacije potrebna je gotovo umjetnička vještina – smatra Kissinger.
Nastavlja kako ravnoteža, ma koliko god bitna bila, ne može biti vrijednost sama po sebi.
– Postoje situacije u kojima je suživot naprosto moralno nemoguć. Primjerice s Adolfom Hitlerom. S njim je bilo beskorisno raspravljati o ravnoteži. To mislim iako i dalje gajim određene simpatije prema Chamberlainu pod pretpostavkom da je mislio kako treba dobiti na vremenu za obračun za koji je smatrao da će ionako biti neizbježan – govori bivši američki državni tajnik.
No, Kissinger u svojoj novoj knjizi također otkriva tračak nade u mogućnost da bi suvremeni američki državnici mogli usvojiti lekcije svojih prethodnika.
