Postoje rane koje ne zarastaju. Ne zato što nema spremnosti na oprost, nego zato što istina nikada nije izgovorena do kraja. Upravo u toj istini, koja je dostupna, ali i dalje prešućena, leži temeljni problem kada je riječ o ratnim stradanjima Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Za Hrvate Lašvanske doline, 9. siječnja 1994. godine nije tek još jedan datum. To je slika koja se vraća u fragmentima: kuće u plamenu, pucnjevi u magli, dječji plač i krikovi koji su parali tišinu zime.
Tog jutra, snage Armije RBiH, uz sudjelovanje dijelova MUP-a, probile su linije obrane i ušle u zaseok Buhine Kuće kod Viteza. Prema dostupnim podacima, ubijeno je 27 osoba – civila i pripadnika HVO-a. Među žrtvama su bile žene, starije osobe i najmanje jedno dijete. Kuće su opljačkane i zapaljene, a dio zarobljenih, prema svjedočenjima, ubijen je nakon što je bio razoružan i vezan.
Iza brojki stoje ljudi i sudbine. Obitelji koje su vjerovale da će noć proći, djeca koja nisu razumjela strah odraslih, starci koji nisu imali snage pobjeći. Najmlađa žrtva bio je dvogodišnji dječak, ubijen na kućnom pragu, u naručju obitelji. Ta scena postala je simbol stradanja – ne zbog emocije, nego zbog brutalne činjenice da rat nije poštedio ni najnevinije.
Napad je presjekao i komunikaciju Vitez – Busovača, dodatno zatvarajući Lašvansku dolinu. No, za mještane je bolnija od blokade bila spoznaja da mnogi njihovi najbliži nisu preživjeli.
Tri desetljeća kasnije, Buhine Kuće nisu samo mjesto na karti. One su simbol sjećanja u kojem se svake godine čitaju imena žrtava, kako ne bi ostala tek statistika. Pitanja i dalje stoje: tko je zapovjedio, tko je znao i zašto nitko nije odgovarao?
Nije bila improvizacija – već planska operacija
Kako piše Viteški.ba, dokumenti iz tzv. Knjige referiranja – ratnog dnevnika Operativne grupe – bacaju novo svjetlo na događaje. Zapisi iz siječnja 1994. godine upućuju na to da napad na Buhine Kuće nije bio spontan, već pažljivo planirana operacija, uz sudjelovanje više brigada, specijalnih postrojbi i zapovjednika s visoke razine.
U zapisima se spominju precizne zapovijedi, raspodjela zadataka i koordinacija više postrojbi, uključujući i elitne jedinice. Posebno uznemiruje zabilješka: „Zarobljenike u odori može se ubijati.“ Ako je takva uputa doista bila dio zapovjednog lanca, tada zločini koji su uslijedili nisu incident, nego posljedica svjesne odluke.
Dokumentacija otkriva i ideološki okvir operacije, sa zapisom: „Ovdje se brani državnost BiH.“ U trenutku kada je Sarajevo bilo pod opsadom, hrvatska sela u središnjoj Bosni očito su percipirana kao strateški prioritet.
Zarobljeni, odvedeni, ubijeni – bez odgovornosti
U istim dokumentima navodi se i 17 osoba odvedenih u Zenicu. Znalo se da su živi. Nakon razmjena, vraćeni su samo njihovi posmrtni ostaci. Što se dogodilo između – nikada nije istraženo do kraja.
Prema rekonstrukcijama događaja, zarobljeni pripadnici HVO-a bili su ponižavani, vezani žicom, a potom strijeljani. Civili, uključujući žene i djecu, protjerani su ili ubijeni. Unatoč svemu, za zločine u Buhinim Kućama nitko nikada nije pravomoćno odgovarao.
Sjećanje kao obveza, ne kao oružje
Istina, koliko god bila teška, jedini je put prema smirenom pamćenju. Ne postoje „naši“ i „njihovi“ zločini – postoje samo zločini. Bez istine i individualne zapovjedne odgovornosti, rana ostaje otvorena.
Buhine Kuće ne smiju biti alat novih podjela, ali ni prepuštene zaboravu ili relativizaciji. Sjećanje na 9. siječnja 1994. traži istinu bez uljepšavanja, odgovornost bez kolektivne krivnje i dostojanstvo za žrtve.
Tek tada sjećanje prestaje biti rana i postaje opomena.
Izvor: Viteški.ba
