Jučerašnji dan nosi tešku sjenu u povijesti Središnje Bosne, a posebno za mještane i franjevce Guče Gore. Tog kobnog 16. veljače 1945. godine, u vihoru Drugog svjetskog rata, veličanstveni samostan i crkva sv. Franje Asiškog, stoljetno utočište vjere, kulture i znanja, progutao je razorni plamen.
Samostan, svjetionik duhovnosti i kulturnog naslijeđa Hrvata u dolini Lašve, tog je dana nestao pred očima svojih čuvara. Plamen je poharao knjižnicu, uništivši rijetke rukopise i inkunabule, dragocjene zapise stoljeća, koji su čuvali priče o životu, vjeri i povijesti Bosne Srebrene. Oltari, slike i sakralni predmeti, koji su stajali stoljećima kao znak predanosti i molitve, srušeni su u dim i pepeo.
Od nekada ponosnog samostana ostali su samo goli, pocrnjeli zidovi, škripi hladna tišina u kojoj se osjeća težina izgubljenog naslijeđa. Tog dana činilo se da je povijest Guče Gore zauvijek ugašena.
No, duhovna snaga i upornost generacija koje su dolazile poslije nisu dopustile da pepeo pobijedi. Samostan je ponovno podignut, kamen po kamen, molitva po molitvu, vraćajući nadu i svjetlost u dolinu Lašve. I danas stoji kao svjedok neuništive vjere, pamćenja i otpornosti zajednice, podsjećajući nas da ni rat, ni plamen, ni mržnja ne mogu zauvijek ugušiti duh koji čuva povijest.
