Na današnji dan prije 30 godina dogodio se pokolj u Buhinim Kućama kod Viteza kada su pripadnici Armije BiH ubili 27 Hrvata među kojima je bilo osmero djece.
Ratni zločin počinili su pripadnici 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalci MUP-a RBiH.
O masakru u Buhinim Kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović. Ankica Vidović izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, Armija BiH, ubila i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.
Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela (16.2.1992.) koji nije dočekao drugi rođendan ubili su u očevom naručju.
Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. ‘Poklati!’, ‘Spaliti sve!’, ‘Allahu ekber!’, čuo sam povike bijesnih vojnika. Čuo sam i bolno ‘deranje’ jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili.
U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A.V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela, rođenog 1992. godine nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana je umro. Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…, ovo je dio iskaza Antuna Grbavca, jednog od preživjelih iz Buhinih Kuća kod Viteza.Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon 20 dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom.
U napadu na Buhine Kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo osam civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i zarobljene u logoru Armije BiH u susjednom Sivrinom selu. Na gradsko područje Viteza tog dana je od 5:30 sati do podneva ispaljeno više od 100 granata.
U ranu zoru 9. siječnja 1994. pripadnici Armije BiH masakrirali su i devet zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a ”Munje Središnje Bosne” Travničke brigade HVO-a. Ubijeni pripadnici Munja su Mladen Grgić (1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar (1972.), Anto Božić (1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.).U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća 21. siječnja 1994. poginulo je još devet pripadnika HVO-a. Paralelno s oslobađanjem Buhinih Kuća, srednjobosanski HVO borio se i za lepeničku enklavu te oslobodio Zavrtaljku (kvotu Kiseljak prema Fojnici). U razdoblju od prosinca 1993. do siječnja 1994. u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini ubijena je 141 osoba hrvatske nacionalnosti.
Napad na Buhine Kuće značio je sužavanje lašvanskog džepa, odnosno, prekid komunikacije Viteza i Busovače. Presjekom komunikacije tog 9. siječnja 1994. Središnja Bosna je do vraćanja Buhinih Kuća pod kontrolu HVO-a, podijeljena u enklave Lašvanska dolina, odnosno Vitez i Novi Travnik, enklava Busovača, enklava Lepenica i enklava Žepče.
