Poštovanje Andrea, možete li nam se predstaviti u kratkim crtama?
-Poštovanje, ja sam Andrea Veronika Holman, 91 sam godište. Moji su inače iz Zenice, ja sam iz Mostara grada i ponosna sam Hercegovka.
Vaš posao je mnogima zanimljiv iz pozicije promatrača, ali evo što nam Vi možete reći o poslu stjuardese, koje su mane, a koje prednosti ovoga posla?
-Iskreno da vam kažem; i meni je dan danas poslije 4 godine; moj posao zanimljiv. Ni jedan dan nije isti, a ni jedan let nije isti. Uvijek je tu po najmanje 150 novih osmijeha, s novim nekim životnim iskustvom i pričom. Novi gradovi sa svojom posebnom dušom i ritmom. Tako da je meni i dan danas sve na mom poslu jako zanimljivo i svaki put sam isto Uzbuđena za poslovno putovanje kao sto sam bila uzbuđena prvi dan. Ja sam išla i na vojnu akademiju, i završila sam pravo i psihologiju. Ali ja sam osoba koja jednostavno voli biti s drugim ljudima. Život u uredu i svaki dan ista rutina me iscrpljuje. Osjećala sam se kao da moja mladost prolazi a ja još toliko svijeta nisam vidjela i nešto naučila van svoje okolnosti. Ja sam uvijek sanjala da ću obići čitav svijet; da ću naučiti nešto novo u svakoj državi i svakom gradu, da ću svašta probati od hrane, drugih kultura, i upoznati druge običaje i povijest nekog novog mjesta. Svaki posao ima nešto svoje i dobro i loše. Moj posao isto ima svojih mana, mada sam ja jako zadovoljna i napokon se osjećam ispunjujuće na poslu. Kada sam tek počela letjeti, trebalo mi je malo vremena da se priviknem na to. Bilo mi rečeno da ću imati jake mučnine na početku. A mučnina baš nekako paralizira čovjeka. Ništa ne možeš, samo misliš na to kako ti je loše i da si blizu WC-a da možeš uletjeti. Ali živ se čovjeka na sve navikne, poslije jedno 2 mjeseca i ja sam se navikla i vise mi nije bilo muka od puno letenja. Najteže od svega mi je bio “JetLag.” Mnogi se pitaju dali to uopće postoji, apsolutno postoji. Brzo mijenjanje vremenski zona, puno letenja i nagle promjene vremena dobro iscrpi čitav organizam. Ne mozeš uvijek zaspati čim stigneš u hotel, jer se mozak navikne na vremensku zonu. Ali i na to se poslije par mjeseci navikne, i onda bude puno lakše. Na početku sam uvijek bila tako umorna, a uopće nije od posla, nego kao da mjesecima nisam bila naspavana dobro. Pa teturaš po čitav dan, i prehladila se, sad pa sad. Ali poslije par mjeseci i to je prošlo, privikneš se i onda samo uživaš. Jer posao kao posao nije bas fizički težak, ali psihički moraš da baš budeš spremna i nasmijana čitav dan. A sto se tiče prednosti; nabrojala sam nešto malo na početku moga odgovora, ali najveća prednost je kao da je svako putovanje godišnji u nekom novom gradu, s nekim novim prijateljima koji uživaju u putovanju kao i ti. Ja sam tako zahvalna za svoj posao, jer mi stvarno čini jako sretnom.
Koliko je po Vama važna linija između Dubrovnika i Philadelphiae?
-Non-stop linija Philadelphia-Dubrovnik je moj najveći poslovni ponos. Ja sam jedva čekala ovo. Moja tvrtka je prva spojila Ameriku i Hrvatsku non-stop u neki 28 godina. To je bila ljetna sezona 2019 godine. Prvi smo, i to je bas moj let na kojem sam ja ponosni hrvatski govornik. Sezona je bila jako uspješna financijski, a i za turizam Balkana, pogotovo Hrvatske. Nažalost dogodila se pandemija Covid-19 svima nama. I mjere su donesene da je putovanje postalo skoro nemoguće. Tako da se linija 2020 godine nije vratila s American Airlines. Letjeti su United i Delta za Dubrovnik iz New Yorka. Delta se neće vraćati sezonu 2021, ali United je izjavio da hoće. Sada u prosincu će i American Airlines izjaviti u koje Europske države vraćaju letove i koje nove države dodaju na spisak. Ja se nadam i očekujem da je Dubrovnik na tom spisku, ali trudim se na tome da bude i Split, pa ćemo vidjeti. Nešto novo je se dogodilo prije par tjedana, koja može samo pozitivno djelovati da se let vrati 2021. ljetne sezone; nema vise viza za Ameriku hrvatskim putovnicama! To je fantastična vijest, jer neće samo Amerikanci moći da vide naš mali dio svemira, nego će i Hrvati moći da napokon putuju bez vize za Ameriku! Ljetos 2019 17,782 putnika su sletjeli u Dubrovnik sa sama. I taj broj je zaključen samo nakon 4 mjeseca leta. 83% sezone je bilo totalno rezervirano. To su fantastični brojevi za samo sezonski let. Dubrovnik je bio više uspješan kao let od bilo kojeg drugog sezonskog grada u Europi. I Philadelphia je imala preko 100 Američki gradova koje je spajala na let za Dubrovnik iz drugi Američki gradova. Problem je samo bio u tome što Hrvati nisu dovoljno letjeti za Ameriku tom linijom, a to je bilo zbog viza. Ljudi jednostavno nisu mogli dobiti vizu da bi mogli letjeti za Ameriku.
Da li ste imali tijekom leta neku nepredviđenu situaciju i ako jeste kako ste je riješili?
-Nekada ljudi zaborave ili ne znaju što je točno posao stjuardese. Često misle da je naš posao da budemo sređene, nasmijane i da donesemo piće. Ali to uopće nije naš posao, naš posao je sigurnost. Mi smo tu da svaki milimetar aviona poznajemo kao i piloti. Da znamo rukovati točno s vratima koja su teža i od mene. A svaka vrata su različita. Da znam gdje sve stoji, od različitih kisika i stvari protiv različitih vrsta požara. Milijun je tu stvari u pitanju koji putnici uopće ne primjete, a koje su nama vazda u glavi dok smo na poslu. Mi smo i policija na letu, medicinska sestra, vatrogasci, psiholozi, prevodioci i svašta nešto. Do sada Bogu hvala nikada ništa se nije dogodilo sto se tiče aviona i kvara nekoga pa da smo morali sletjeti. Ali češće nego sto ljudi misle; mi moramo sletjeti zbog zdravstveni iznenađena i problema. Dogodilo je se to više puta na mojim letovima. Imala sam jednom jednog dječaka od 7 godina, letio je sa svojom mamom i govorili su samo Francuski. Let je bio preko noći iz Miami za New York. TSA kada se prolazi kroz kontrolu inače oduzima sve tekućine preko 2 litre, osim ako je neki medicinski preparat u pitanju. Međutim oni nisu zbog jezika mogli objasniti da je to medicinski preparat koji je dječaku potreban za disanje i tako da su im to oduzeli. Međutim njemu je pozlilo u tijeku leta, i on je pao u prolaz i nije mogao da diše. A najteže je bilo što mi nismo znale što se događa, a nismo se mogle dobro sporazumjeti s majkom. Mi odmah moramo obavijestiti kapetana, ali mi smo letjeli preko oceana tada, pa nismo za neki 40 minuta mogli ni sletjeti. Ja sam skontala da je nešto u vezi disanja, znala sam da je svaka sekunda bitna. Ja sam dječaka stavila u svoje sjedalo i izvadila obični kisik. I gledala da onaj balon puše i ispuše da znam da djeluje. Ima tu različitih kisika. Išla sam u rizik da uzmem pogrešan, jer se nismo mogle sporazumjeti s majkom. Ali sam ja sama sebi rekla bolje nego ništa, izgubit ćemo dijete. Bogu hvala, on je polako počeo da diše i polako počeo da dolazi k sebi bar dok ne sletimo. Mi smo poslije toga sletjeti i njega su odmah čekali s hitnom da ga vode u bolnicu. Sve je na kraju bilo ok. Imam ja dosta ti priča, ali te se baš uvijek sjetim jer je to bio jedan od moji prvi letova, pa me baš potreslo.
Da li Vas putnici prepoznaju tijekom leta?
-Pa ako letim na druga neka mjesta, nije me još nitko zaustavio da me prepoznao. Ali kada je sezona Dubrovnika, da. Čitav grad je poznavao čitavu posadu. Putnici koji su išli više puta su znali već tko će im u posadi biti. Pogotovo ovako preko društveni mreža. I uvijek mi je jako drago kada se dođu pozdraviti i upitati, jer ja posebno volim naše ljude i posebno mi je zadovoljstvo uvijek se pozdraviti s njima.
Da li se imate želju vratiti živjeti u Bosnu i Hercegovinu ?
-Ovo pitanje najčešće dobijem. Ja sam veliki domoljub i jako sam ponosna na svoje korijene i na svoj dom. Sve je to meni jako nedostajalo, naša hrana, naša neka kultura, naš jezik, naše šale, naša glazba, naš jedan jedini dom, srce uvijek kući vuče. Ima svugdje i dobrih i loši stvari. Ja sam bila dovoljno sretna i blagoslovljena u ovom životu da poznajem 2 svijeta. Od koji sam uzela dobro od oba i odbacila loše od oba. Tako da živim dušom tu negdje u sredini. Ali bez obzira na sve srce jako steže za domovinom. Tako da sam ja baš i tražila neki način da mogu biti i tamo i ovamo, da mogu biti i kod nas, a imati prava i primanja i standard Amerike na koje sam navikla. Pa sam ja nekako idealno to sebi omogućila da sam 5-6 mjeseci u Dubrovniku, a 5-6 mjeseci u Americi, ali da mi je plaćeno i sređeno sve. Tako da je ova linija meni sve moje želje i snove ispunila do sada. Ja sam prezadovoljna. Drago mi je Hrvatska imala veliki porast turizma s ovom linijom sezone 2019. Ja znam da je došlo dosta putnika isto i u Međugorje preko te linije, a Međugorje je nešto što posjeti po milijun gostiju svake godine. Dubrovnik ima dobru lokaciju, sad pa sad si u Splitu, ali sad La sad si u Mostaru. Ciljam na tu liniju za Split zbog toga sto Split ima još bolju lokaciju da spaja druge gradove a i BiH. Iz Splita za 2-3 sata možeš svugdje Zadar, Zagreb, Mostar, Dubrovnik, Sarajevo. Amerikanci uživaju u dobroj hrani i u dobrom vinu. A jako cijene dobro gostoprimstvo. To nigdje nema kao kod nas. Ja sam najviše ponosna na svoje kulture zbog toga. Željela bi da još vise relacija bude za putnike da odu vidjeti i Mostar, Međugorje i Sarajevo, a i ostatak Hrvatske. Po mom Makarska ima najljepšu rivijeru na svijetu, oduševili bi se. Mostar ima prelijepu povijest. Ja sam isto veliki ljubitelj hrane i vina. Kada bi uspjeli da odu u Drinovce, a to je odmah na granici s Hrvatskom u jedan malo obiteljski restoran koji je zove “Konoba kod Dade”, oduševili bi se. Tu je gostoprimstvo kao nigdje, a samo jedna mala obitelj sve vodi ali je vrhunska hrana. Tako ima dosta restorana po Hercegovini koji su jako uspješni samo nemaju priliku da se stave na svjetsku mapu. Isto tako bivša Yugoslavia je nekada bila među top 15 proizvođača vina u svijetu. A najviše je dolazilo iz Hercegovine. Ima dosta prelijepih vinarija koje rade degustacije, s to je nešto sto zapad jako voli i poštuje kao npr. Amerika. Ja sam veliki ljubitelj vina i dobro vino poznajem jer naša prva klasa uvijek nosi bar jedno jelo po običaju kulture gdje se putuje, a i bar 2-3 vrsta domaćeg vina da se putnici u tijeku leta imaju mali ukus i osjećaj mjesta gdje putuju s nama. Moja omiljena mala obiteljska Vinarija se zove “Podrum Begić” u Prologu, a to je jedno malo mjesto odmah pored Ljubuškog, isto odmah na granici s Hrvatskom. To gostoprimstvo i taj kvalitet vina, samo da ima veću šansu da svijet vidi i okusi, bi bilo među najboljima na svijetu. Voljela bi bas da imam u prvoj klasi par boca Begić Rastok vina, to je selekcija bijelog vrhunskog vina i voljela bi da imam par Begićevog Plavca Barrique jer je moje apsolutno omiljeno vino. Ja sam najveći ljubitelj slatkog, volim kolače i torte, ali i slatka vina, Begić Rose je vrhunsko. Voljela bi da mogu pomoći našim ljudima iz moji krajeva da ih stavim na mapu svijeta. To su ljudi zaslužili samo što nemaju prilike. Mi jesmo stoljećima tu, ali mi smo i dosta ratova prošli i ponovo se obnovili kao narod i kao država. Nikada nismo imali priliku, odmah nas nevolja snađe. Ja bi baš voljela da se malo više i Bosna i Hercegovina posjeti. Da naši ljudi napreduju, i da svijet vidi da tu više nema rata, tu apsolutna divota, najbolji ljudi, najbolja hrana, najbolje vino, gostoprimstvo i običaj nešto osnovno. Ja vjerujem u naše ljude, jako smo vrijedni kao narod, pametni, mnogo toga želimo i ja mislim uz ovu liniju i bez viza da su otvorena vrata velikim mogućnostima za naše ljude.
Imate li neku poruku za čitatelje portala n24.ba?
-Ja se nadam da ću vas sve vidjeti na letu za Philly iz Dubrovnika ovo ljeto! Više nema viza, i sada je svima s Hrvatskim putovnicama puno lakše posjetiti zemlju gdje je sve moguće, zemlju snova; Ameriku. Amerika je razlog što su se svi moji snovi do sada ispunili, sve sam sama postigla, radom i trudom svojim Jako sam sretna što mogu da budem i u domovini a i u Americi. Ja volim ljude općenito, ali pogotovo naše ljude. Pa se nadam da će iskoristiti sada priliku da dođu vidjeti Ameriku i da će putovati sa mnom, bit će mi veliko zadovoljstvo i čast. Žao mi je što naši ljudi moraju ići tražiti da ispune svoje snove u inozemstvu, ali situacija je kakva jeste. Ja vjerujem u hrabrost i sposobnost naši ljudi, i u dobrotu naši ljudi; da mogu uspjeti sve što žele. Samo im treba prilika. Ja mislim da je ovo velika prilika za naše ljude, i nadam se da će iskoristiti ovu priliku da vide zemlju snova i da nauče od Amerikanaca taj “work ethic” jer nitko nema “work ethic” kao Amerika, zato vazda napreduju. Nikada nije dovoljno, uvijek se može još, ali sve pošteno i kulturno. Mislim da će naši ljudi biti jednako oduševljeni Amerikom kao sto su Amerikanci bili Hrvatskom 2019 godine.
Pozdravljam sve čitatelje što su odvojili slobodnog vremena da bi ovo pročitali; meni je svakako čast i nadam se da ćemo se upoznati na letu ljeto 2022.godine.
FOTOGALERIJA:
Intervju vodio: M.M.
n24.ba