Hercegovački franjevac fra Marin Mikulić otvorio je pitanje koje će mnogima biti neugodno – koliko se vjera u Hercegovini doista vidi u svakodnevnom životu.

U objavi na Facebooku osvrnuo se na brojne vjerske običaje koji su sastavni dio života: križeve na zidovima, krunice, nedjeljne mise, hodočašća, post, sakramente i različite pobožnosti.

No, kako ističe, samo vanjski znakovi vjere nisu dovoljni.

„Hercegovina je, barem na prvi pogled, puna Boga. Ali onda čovjek mora stati i postaviti jedno neugodno pitanje: Ako je Bog toliko prisutan među nama, gdje se vidi u našem životu?“, poručuje fra Marin.

Naglašava kako problem nije u tome što ljudi nose križ ili mole krunicu, nego u tome ako se vjera ne odražava na njihovo ponašanje. Čovjek, smatra, ne može biti vjernik samo u crkvi, a izvan nje postupati potpuno drugačije.

Posebno se osvrnuo na pojave poput „veza“, sređivanja poslova, podmićivanja, nepoštenja i zakidanja drugih.

Prema njegovim riječima, prava se vjera najviše vidi u odnosu prema čovjeku od kojega nemamo nikakvu korist.

Ne kada činimo dobro onome tko nam može uzvratiti, nego kada pošteno platimo radnika iako bismo ga mogli zakinuti. Ne kada tražimo vezu za vlastitu korist, nego kada prihvatimo da prednost dobije sposobniji. Ne kada pomažemo zato što očekujemo protuuslugu, nego kada pomognemo nekome od koga nećemo dobiti ništa zauzvrat.

„Navikli smo na nepravdu“

Fra Marin posebno ističe mlade, za koje kaže da ih odrasli često nepravedno prikazuju kao problematične.

„Ne mislim da su naši mladi toliko loši koliko ih mi odrasli često prikazujemo“, navodi, dodajući da je u radu s mladima susreo brojne koji žele raditi na sebi, preispitivati ono što im se govori i ne prihvaćaju olako opravdanja poput „tako se to uvijek radilo“.

Ističe kako mnogim mladima nije normalno da se posao mora dobiti preko veze ili da je prihvatljivo podmetnuti drugome kako bi se vlastiti cilj ostvario.

„Možda nije on naivan. Možda smo mi postali previše pokvareni da bismo još vjerovali kako se može živjeti pošteno“, poručuje fra Marin.

Zbog toga smatra da bi se odrasli trebali manje pitati kakva su današnja djeca, a više kakav im primjer sami daju.

„Mladi gledaju“

Djeca i mladi, ističe, promatraju ponašanje odraslih – kako razgovaraju, kako dolaze do posla, kako rješavaju probleme i jesu li isti ljudi u crkvi i izvan nje.

Zato im, prema njegovim riječima, nisu potrebni samo savjeti da idu u crkvu, nego primjer odraslih koji doista žive ono što govore.

„Ne trebaju im naši savršeni govori. Trebaju im naš primjer“, naglašava.

Posebno upozorava na kontradikcije koje djeca lako prepoznaju – kada roditelj govori o poštenju, a istodobno se hvali kako je nešto „sredio“, ili kada govori o ljubavi prema bližnjemu, a potom ogovara druge.

„Puno riječi o Bogu, a premalo života po Bogu“

U završnom dijelu objave fra Marin zaključuje da Hercegovina ima mnogo vjerskih običaja, ali da je potrebno više stvarnog obraćenja i života prema kršćanskim vrijednostima.

„Mi u Hercegovini imamo puno vjerskih običaja, ali premalo obraćenja. Imamo puno riječi o Bogu, a premalo života po Bogu“, napisao je.

Prava vjera, smatra, pokazuje se onda kada čovjek ima priliku učiniti nešto nepošteno, zna da ga nitko neće uhvatiti, ali ipak odluči postupiti ispravno.

„Jer prava vjera počinje onda kada nas nitko ne gleda“, zaključuje fra Marin, ostavljajući čitateljima pitanje:

„Ako bi Bog danas pogledao samo moja djela, a ne moje riječi, bi li u meni prepoznao vjernika?“