Vrijeme došašća i Božića snažno otkriva i ono najljepše, ali i najranjivije u društvu. Ovogodišnje blagdansko ozračje ponovno je opterećeno ratovima, globalnim krizama i dubokim podjelama, dok Bosna i Hercegovina, iscrpljena tridesetogodišnjim životom u daytonskom okviru, i dalje traži stabilnost i mir. Unatoč umoru i razočaranjima, pojavljuju se i tihi znakovi nade, vidljivi u vjeri, solidarnosti i međuljudskoj blizini.
Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić u razgovoru se osvrće na niz važnih i osjetljivih tema, uključujući javni govor, društvene podjele, odgovornost vjerskih i političkih autoriteta te položaj Hrvata i katolika u BiH. Njegova razmišljanja ne nude brza rješenja, ali donose smiren i ohrabrujući pogled vjere, koji poziva na dijalog, ustrajnost i povjerenje da ni najteža stvarnost nema posljednju riječ.
Govoreći o Božiću u svijetu pogođenom ratovima i krizama, fra Dadić ističe kako se Kristovo rođenje ne događa u idealnim okolnostima, nego upravo u vremenu nesigurnosti, straha i političkih napetosti. Božićna poruka, prema njegovu tumačenju, nije bijeg od stvarnosti, nego Božji ulazak u ljudsku patnju. Kršćanska radost ne temelji se na površnom optimizmu, nego na odluci vjere i povjerenju da je Bog prisutan i u najtežim okolnostima. Mir koji Krist donosi započinje obraćenjem srca i izgradnjom malih prostora mira u svakodnevnom životu.
Osvrćući se na sve snažnije inicijative i prakse koje ugrožavaju život, poput pobačaja i eutanazije, fra Dadić upozorava na duboka proturječja suvremenog svijeta. Iako društvo raspolaže velikim znanstvenim i tehnološkim mogućnostima, sve češće se gubi osjećaj svetosti života, osobito kada je on krhak i ranjiv. Takve pojave vidi kao posljedicu usamljenosti, ranjenosti i gubitka osjećaja bezuvjetne prihvaćenosti. Kršćanska poruka, osobito u božićnom svjetlu, naglašava vrijednost svakog života te poziva na blizinu, pratnju i izgradnju kulture života, a ne na osudu i moraliziranje.
Pozitivnim znakovima smatra i velik odaziv vjernika na mise zornice, ispovijedi i brojna dobra djela tijekom došašća. U tim pojavama vidi dokaz da duhovna žeđ nije nestala te da ljudi i dalje traže smisao, pomirenje i nadu. Posebno ističe važnost tihe i često nevidljive dobrote, koja se očituje u pomoći potrebnima i solidarnosti među ljudima, a koja, prema njegovim riječima, nosi i Crkvu i društvo.
Govoreći o dolascima dijaspore i povratku izbjeglih tijekom božićnih blagdana, fra Dadić naglašava kako ti susreti svjedoče o snažnoj povezanosti ljudi s domom i zavičajem. Iako Crkva ne može riješiti politička i ekonomska pitanja, može biti oslonac kroz blizinu, ohrabrenje i konkretnu pomoć, osobito mladima koji razmišljaju o povratku. Povratak, ističe, nije samo fizički dolazak, nego povratak dostojanstvu, sigurnosti i povjerenju.
Posebno snažnim svjedočanstvom ljudskosti smatra gestu solidarnosti u Zenici, gdje je musliman obnovio kuću hrvatskoj katoličkoj obitelji stradaloj u požaru. Taj čin vidi kao primjer istinskog suživota i dokaz da dobrota nadilazi nacionalne i vjerske podjele. Takva djela, prema njegovu mišljenju, obnavljaju povjerenje i otvaraju prostor za zajedničku budućnost.
S druge strane, oštro kritizira govor mržnje, vrijeđanja i prijetnje ratom u javnom prostoru, upozoravajući na opasnost takvih istupa, osobito kada dolaze od političkih ili vjerskih autoriteta. Smatra da se legitimna pitanja ravnopravnosti ne mogu rješavati etiketiranjem i uvredama, nego isključivo dijalogom, odgovornom riječju i poštovanjem.
Govoreći o položaju Hrvata katolika u Republici Srpskoj, fra Dadić priznaje da je stanje teško i obeshrabrujuće, ali ističe da kršćanska i franjevačka nada ne počiva na brojnosti, nego na vjernosti. I u malim zajednicama, preostalim obiteljima i ustrajnosti svećenika vidi znakove nade i smisla ostanka.
Osvrnuvši se na trideset godina od Daytona, naglašava kako je rat zaustavljen, ali da pravi mir još nije ostvaren. Umor ljudi vidi kao posljedicu dugotrajne neizvjesnosti i osjećaja nepravde. U tom kontekstu Crkva, smatra, treba ostati uz narod, imenovati nepravdu, ali bez huškanja, te biti savjest društva i čuvar nade.
Govoreći o budućnosti Hrvata u BiH, ističe kako je ključno očuvati dostojanstvo, ravnopravnost i identitet, ali bez zatvaranja i stvaranja mentaliteta žrtve. Opstanak, prema njegovu mišljenju, mora značiti život dostojan čovjeka, a ne puko preživljavanje.
Na pitanje o Franjevačkoj teologiji naglašava da promjene u organizacijskom smislu ne znače gašenje karizme. Identitet i poslanje franjevačke teologije vidi kao žive kroz studente, profesore i prilagodbu potrebama vremena, ističući da provincija Bosne Srebrene ima budućnost.
Govoreći o odnosima s Hercegovačkom franjevačkom provincijom, fra Dadić naglašava snažno bratstvo, suradnju i zajedničku odgovornost za narod. Razlike vidi kao bogatstvo, a ne kao izvor prijepora.
Na kraju, osvrćući se na javni utjecaj Marka Perkovića Thompsona, ističe da njegov rad vidi kroz promicanje vjere, obitelji, zajedništva i identiteta. Smatra da je takav utjecaj pozitivan ukoliko potiče odgovornost, ljubav prema vlastitim korijenima i poštovanje prema drugima.
