Vozači i putnici koji se u prvoj polovici kolovoza, rano ujutro, zateknu na cestama oko Žepča mogu susresti neobičan prizor – brojne skupine, uglavnom mladih, koji pješice kreću prema Osovi.
Na prvi pogled netko bi mogao pomisliti da se mladi u zoru vraćaju kući nakon noćnog provoda. No krunice u rukama i bose noge otkrivaju da je riječ o hodočasnicima koji se upućuju prema starom Gospinu svetištu u Osovi, gdje sudjeluju u tradicionalnoj pobožnosti i misi zornici.
Molitvena rijeka prema Osovi
Prema dugogodišnjoj tradiciji, od blagdana Gospe od Anđela do svetkovine Velike Gospe vjernici žepačkoga kraja svoj radni dan započinju pokorničkim odlaskom u Osovu.
Seoskim putovima i magistralnom cestom M-17 vjernici u manjim skupinama, uz molitvu i Gospine pjesme, dolaze prema svetištu. Prije izlaska sunca formira se prava molitvena rijeka koja bez prekida kruži oko crkve.
Vjernici koji imaju osobne zavjete u svetište često dolaze već oko tri ili četiri sata ujutro kako bi ih mogli izvršiti u miru i neometano, ali i kako svojim tempom ne bi usporavali veće skupine hodočasnika.
Ova posebna pobožnost u Osovi prisutna je među hrvatskim katoličkim narodom od davnina. Za mnoge, a osobito za župljane Osove, označavala je početak radnoga dana.
Nekada se u ranu zoru dolazilo obići crkvu, a potom se klečeći, raširenih ruku pred crkvenim vratima, molilo po sedam Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu. Na odlasku bi se poljubila crkvena vrata, nakon čega se odlazilo na njive ili na posao u tvornice u Žepču i Zavidovićima.
Takav oblik pobožnosti trajao je sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća. Za vrijeme župnikovanja fra Ive Mrkonjića, koji je i sam kao dijete obilazio crkvu i molio pred zaključanim vratima, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije počela se otvarati za vjernike.
Od tada su hodočasnici, uz obilazak crkve, mogli u kružnom ophodu moliti i pred zavjetnim Gospinim kipom. Tijekom zornica kip se posebno ukrašavao i postavljao u ulaznom dijelu crkve.
Nakon obilaska vjernici ljube kip, a potom se pripremaju za svetu misu koja svakoga jutra počinje u 6 sati.
U prvim godinama nakon uvođenja ove pobožnosti, odmah po otvaranju crkve dvojica ili trojica svećenika ispovijedala su vjernike. Posljednjih desetljeća broj onih koji pristupaju sakramentu pomirenja višestruko je porastao, pa je povećan i broj svećenika koji ispovijedaju.
Gospojinske zornice – vrijeme duhovne obnove
Nakon Domovinskog rata i žepački kraj obilježili su brojni odlasci stanovništva na privremeni rad u Hrvatsku i zemlje zapadne Europe. Mnogi se tijekom godišnjih odmora vraćaju u rodni kraj upravo u vrijeme svetkovine Velike Gospe.
Za brojne vjernike „Gospojinske zornice“ postale su posebno vrijeme duhovne obnove. Oni koji mjesecima zbog životnih okolnosti nemaju priliku za svetu ispovijed i misu, ove dane koriste kako bi se ponovno približili vjeri, molitvi i sakramentalnom životu.
Kruna trinaestodnevne duhovne priprave je svetkovina Velike Gospe. Proslava započinje u predvečerje svetkovine svetom misom i velikom procesijom sa zapaljenim svijećama, tijekom koje se nosi Gospin kip.
U Osovu tada pristižu tisuće vjernika, a svetkovina se nastavlja u obiteljskom, prijateljskom i rodbinskom zajedništvu.
Obilazak crkve i mise zornice u svetištu Osova posebno su bliske mladima. Mnogi od njih tijekom dana priprave poste, mole i nastoje činiti djela ljubavi prema bližnjima, pripremajući se tako za svetkovinu Velike Gospe.
U vremenu kada su jutarnje ulice najčešće gotovo prazne, kroz žepački kraj tako prolazi neobična „molitvena rijeka“ – mladi i stariji, bosi ili u obući, s krunicama u rukama i pjesmom na usnama, koji prije svitanja kreću prema Gospinu svetištu u Osovi.
