Unatoč pravomoćnoj presudi Suda Bosne i Hercegovine iz srpnja 2024. godine, kojom je osuđen zbog izazivanja nacionalne mržnje, Samir Nukić ponovno se našao u središtu javnosti zbog objava koje nose obilježja istog kaznenog djela. Time se ponovno otvara pitanje hoće li mu biti aktivirana ranije izrečena uvjetna zatvorska kazna.
Sud BiH je Nukića u srpnju prošle godine osudio na tri mjeseca zatvora uvjetno, s rokom kušnje od tri godine, zbog uvredljivih i huškačkih komentara objavljenih na društvenoj mreži Facebook tijekom obilježavanja stradanja osmero djece hrvatske nacionalnosti, ubijene granatom na igralištu u Vitezu 1993. godine. U presudi je utvrđeno kako su takvi komentari bili podobni za izazivanje nacionalne mržnje i netrpeljivosti između Hrvata i Bošnjaka.
U obrazloženju presude sutkinja Biljana Ćuković navela je kako je, s obzirom na sadržaj i kontekst objava, dokazano da je Nukić svjesno i javno širio govor mržnje. Posebno je istaknuto svjedočenje Ivana Garića, koji je u toj eksploziji izgubio brata i sestru.
Nakon nedavnog gostovanja predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamenta FBiH Dragana Miokovića u jednoj televizijskoj emisiji, u kojoj je izrečena duboko uvredljiva izjava u vezi sa stradanjima u Bleiburgu, Nukić se ponovno oglasio na društvenim mrežama. U objavama i komentarima, čije su snimke zaslona sačuvane, izrazio je slaganje s Miokovićevom izjavom, koristeći pritom uvredljiv rječnik i sadržaj koji ponovno ima obilježja govora mržnje.
Iako je sporni komentar naknadno obrisan, nakon upozorenja drugih korisnika društvenih mreža, činjenica ostaje da je sadržaj bio javno objavljen i dokumentiran. U međuvremenu je Dragan Mioković uputio javnu ispriku zbog svoje izjave, no političke stranke okupljene oko HNS-a BiH poručile su kako ga to ne oslobađa političke, a moguće ni kaznene odgovornosti. Njegovu ostavku zatražili su HDZ BiH, HDZ 1990 i HSP BiH.
Za razliku od Miokovića, koji je barem javno izrazio žaljenje, u slučaju Samira Nukića uočava se kontinuitet ponašanja, odnosno ponavljanje javnog vrijeđanja i poticanja mržnje unatoč ranijoj presudi i izrečenoj kazni.
S obzirom na to da je uvjetna osuda izrečena upravo s ciljem sprječavanja ponavljanja kaznenog djela, postavlja se pitanje jesu li novim istupima prekršeni uvjeti uvjetne osude te hoće li Sud BiH aktivirati ranije izrečenu zatvorsku kaznu.
Ovaj slučaj ponovno otvara i šire pitanje učinkovitosti sankcioniranja govora mržnje u Bosni i Hercegovini, ali i odgovornosti institucija da zaštite javni prostor, dostojanstvo žrtava i međunacionalne odnose od ponavljanog širenja mržnje.
