Takvi potezi redovito se pokušavaju prikazati kao „sloboda izražavanja“, „kulturna razmjena“ ili „razbijanje predrasuda“. Međutim, iza tih fraza krije se daleko jednostavnija i neugodnija istina: riječ je o svjesnom ulasku u identitetski prostor druge zajednice, bez ikakvog poštovanja prema kontekstu, povijesti i osjećajima ljudi koji na tom prostoru žive.

U jednom trenutku postaje nebitno kako se netko sam opisuje, a presudno je ono što čini. Taj je prag odavno prijeđen u javnom djelovanju Emira Medanhodžića i platforme koja se predstavlja kao „Čuvari baštine – Bassania“. Ono što se pod krinkom zaštite kulturnog nasljeđa nudi javnosti nema obilježja znanosti, stručne rasprave niti autentične brige za baštinu. Riječ je o političkom aktivizmu s jasno prepoznatljivom nacionalnom agendom, prikrivenom arheološkim i istraživačkim rječnikom.

Primjer Malog Mošunja to zorno pokazuje. Lokalitet se svjesno etiketira kao „Vatikan u Malom Mošunju“, koristi se terminologija poput „otimanja“, „prekrštavanja“ i „skrnavljenja“, s jasnom namjerom da se stvori dojam kako je katolička i hrvatska prisutnost u Lašvanskoj dolini povijesna devijacija. To nije interpretacija povijesti, nego politički konstruirana poruka.

Već viđena i potrošena retorika

Ne treba se zavaravati – takvi istupi nisu plod nespretnog izražavanja niti neznanja. Riječ je o svjesno građenom narativu koji se oslanja na selektivno čitanje povijesti, proizvoljno tumačenje međunarodnih dokumenata i stalno sugeriranje da „netko izvana“ – Vatikan, katoličke institucije ili hrvatska zajednica – ima skrivene planove nad „bosanskom baštinom“. Ta retorika nije nova. Ona je već viđena, prepoznatljiva i uvijek ima isti učinak: potkopavanje povjerenja, plansko stvaranje nepovjerenja i sustavno usađivanje ideje da je netko trajno nelegitiman u prostoru u kojem živi, pamti, moli i stradava. To nije diskurs dijaloga, nego dominacije; ne suživota, nego preodgoja.

U tom svjetlu, događaj na Pješčari kod Nove Bile nije izoliran slučaj. On pripada istom obrascu, istom jeziku i istoj logici. Kao i nedavni poziv na molitvu u Širokom Brijegu – gradu koji nikada nije bio muslimanska sredina i u kojem takav čin nije imao nikakvo utemeljenje u lokalnoj vjerskoj praksi. To nije bila pobožnost, nego demonstracija. Ne čin vjere, nego poruka: „možemo, hoćemo i ispitujemo granice“. I sve se to pokušava opravdati pojmovima poput „slobode izražavanja“ i „kulturne razmjene“.

Stvarnost je, međutim, daleko jasnija. Riječ je o svjesnom zadiranju u identitetski prostor druge zajednice, bez obzira na povijest i kolektivnu bol. Pješčara je mjesto stradanja. Tamo se ne šalju poruke i ne vodi polemika. Tamo se šuti. Kršenje tog nepisanog, ali temeljno civilizacijskog pravila nije slučajno – ono je poruka. Poruka da se hrvatska bol u središnjoj Bosni može relativizirati, provocirati i testirati bez ozbiljnih posljedica.

Dvostruki standardi kao pravilo

Tu dolazimo do ključnog problema: dvostrukih standarda. Zamislimo obrnuti scenarij – da se na bošnjačkom memorijalnom mjestu pojavi netko s demonstrativnom porukom koja ignorira pijetet. Bi li se to tumačilo kao „sloboda izražavanja“? Bi li reakcije bile umjerene? Odgovor je jasan. Reakcije bi bile brze, oštre i jednoglasne.

Isti oni koji glasno govore o „vrijeđanju baštine“ šute kada se vrijeđaju osjećaji hrvatske zajednice. Osjetljivost na „dostojanstvo prostora“ nestaje onoga trenutka kada je riječ o katoličkim i hrvatskim mjestima. Ta osjetljivost nije univerzalna, nego selektivna.

Posebna je ironija u tome što se gradnja sakralnih objekata na temeljima starijih koristi kao argument protiv katoličke prisutnosti, dok se ista povijesna praksa u islamskom kontekstu sustavno prešućuje ili relativizira. Povijest, međutim, ne funkcionira prema potrebama jednog narativa.

Kontinuitet koji se selektivno briše

Brojni islamski sakralni objekti u Bosni i Hercegovini nastali su na mjestima ranijih kršćanskih crkava i samostana. To je povijesna činjenica, dokumentirana u osmanskim izvorima i historiografiji. Fethija džamija u Bihaću, nekadašnja crkva sv. Antuna Padovanskog, najpoznatiji je primjer. Slični slučajevi postoje i u Sarajevu, Jajcu, Travniku, Foči i drugim gradovima, gdje se sveti prostor nastavljao, ali s promijenjenim religijskim izrazom.

Zašto se ta praksa ne naziva „otimanjem baštine“ kada je riječ o islamskom sloju? Zašto se tada govori o „povijesnom razvoju“, a u slučaju katoličkih objekata o uzurpaciji? Odgovor je jednostavan: jer cilj nikada nije bila znanost, nego poruka. Poruka da su jedni „izvorni“, a drugi „došljaci“.

Laž kao politički alat

U tom kontekstu treba promatrati i tvrdnju da su katolici u Lašvansku dolinu „došli tek 1604. godine“. Ta tvrdnja nije pogreška, nego svjesno konstruirana laž. Njena svrha je jasna: prikazati katoličko stanovništvo kao kasnog doseljenika i time relativizirati njegovo pravo na prostor, sjećanje i identitet.

Povijesni izvori govore suprotno. Katolička prisutnost u Lašvanskoj dolini dokumentirana je stoljećima ranije – kroz srednjovjekovne župe, franjevačku prisutnost, arheološke nalaze i osmanske deftere. Franjevci nisu „došli“ nakon 1604., oni su ondje preživljavali, često na rubu opstanka, upravo zato što su bili autohtoni dio prostora.

Zato ovdje nije riječ o akademskoj raspravi niti o pluralizmu tumačenja. Riječ je o političkom djelovanju koje povijest koristi kao oružje, a baštinu kao paravan. Tko svjesno proizvodi takav diskurs, snosi odgovornost za posljedice – za nepovjerenje, napetosti i incidente.

Ako netko doista želi biti „čuvar baštine“, mora krenuti od osnovne pretpostavke: poštovanja. Poštovanja tuđe povijesti, tuđe boli i prava drugih na prostor. Baština se ne čuva brisanjem slojeva koji nam ne odgovaraju i ne brani se lažima. Sve dok se koristi kao sredstvo političkog pritiska, takvi „čuvari“ nisu zaštitnici povijesti, nego njezini svjesni falsifikatori.