Postalo je gotovo svakodnevica otvoriti vijesti i pročitati da negdje gori. BiH, Hrvatska, Dalmacija, Hercegovina, Dinara, Pelješac, Dubrovnik… Lokacije se mijenjaju, ali prizor ostaje isti – dim iznad brda, vatrogasci na terenu, kanaderi u zraku i ljudi koji s nelagodom gledaju prema vatrenoj liniji.

A možda je upravo to najopasniji dio cijele priče: počeli smo se navikavati.

Posljednjih dana požari ponovno pokazuju koliko brzo vatra može postati problem koji ne poznaje ni općinske ni državne granice. Požar na Dinari koji je iz BiH prešao u Hrvatsku, kao i onaj kod Ivanice koji se približio dubrovačkom području, možda su najjasniji podsjetnik da priroda ne zna gdje završava jedna, a počinje druga država. (Hrvatska radiotelevizija⁠)

S druge strane granice, vatrogasci se bore na više požarišta, a u pojedinim područjima angažirane su i Oružane snage BiH. Hrvatska je, kada je bilo potrebno, slala svoje protupožarne snage i kanadere u pomoć. (BosnaInfo⁠)

I upravo je u tome jedna od rijetkih pozitivnih stvari ove priče – kada gori, granice postaju manje važne. Vatrogasac iz Hrvatske ne pita je li plamen krenuo iz Hrvatske ili BiH. Ako postoji opasnost za ljude i domove, pomoć se šalje.

Ali ne možemo svaki put računati samo na to da će vatrogasci stići na vrijeme.

Jer iza svakog požara ostaje nešto što se ne može ugasiti za nekoliko sati. Ostaje spaljena šuma. Uništeno stanište. Izgorjela kuća, automobil ili poljoprivredno zemljište. Ostaje strah ljudi koji su gledali kako im se vatra približava. A ponekad, nažalost, ostaju i ljudske žrtve.

Posebno zabrinjava činjenica da se vatrogasci često bore protiv kombinacije uvjeta koji vatru pretvaraju u gotovo nezaustavljivu silu – suša, visoke temperature, vjetar, teško pristupačan teren i gusta vegetacija. Na Dinari, primjerice, gašenje dodatno otežavaju velika nadmorska visina i nepristupačan teren. (Slobodna Dalmacija⁠)

No postoji i ono pitanje koje se ne može izbjeći: koliko je požara posljedica prirodnih uvjeta, a koliko ljudske nepažnje?

Jedan neoprezno bačen opušak. Paljenje trave. Čišćenje zemljišta vatrom. Iskra. Namjerno izazivanje požara.

Jedan trenutak nepažnje može značiti dane i tjedne borbe za desetke vatrogasaca.

Zato protupožarna sezona ne bi smjela počinjati tek onda kada se pojavi prvi veliki plamen. Priprema mora trajati puno ranije. Čišćenje zapuštenih površina, održavanje protupožarnih putova, nadzor rizičnih područja, edukacija građana i kažnjavanje onih koji namjerno ugrožavaju tuđe živote nisu birokratske formalnosti. To su pitanja sigurnosti.

I možda je vrijeme da požare prestanemo promatrati kao ljetnu vijest koja će nestati čim padne prva kiša.

Jer neće nestati problem.

Svako ljeto može donijeti novi požar, a pitanje je samo hoćemo li ga dočekati spremni ili ćemo ponovno čekati da se dim pojavi iznad prvog brda pa tek onda shvatiti koliko smo ranjivi.

Vatrogasci će, kao i uvijek, izaći na teren. Ljudi će pomagati. Hrvatska će pomoći BiH, BiH Hrvatskoj. Kanaderi će ponovno uzlijetati, a vatrogasci će provoditi sate na iscrpljujućim požarištima.

Ali od njih ne možemo tražiti da uvijek budu posljednja linija obrane.

Jer požar se najlakše gasi prije nego što postane požar.

A možda je upravo to lekcija koju ovog ljeta ne smijemo ponovno zaboraviti.