N24KolumnaKolumna Josipa Mlakića: Moć empatije

Paučina i promaja

Kolumna Josipa Mlakića: Moć empatije

PODIJELITE ČLANAK

Prije nešto više od mjesec i pol dana u mostarskom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK), točnije 27. studenog, premijerno je izvedena predstava “Kroz proces 10-6-93” koja na jedinstven način progovara o nekažnjenom ratnom zločinu koji se dogodio 10. lipnja 1993. godine u Vitezu, kada je od granate ispaljene s položaja Armije BiH smrtno stradalo osmero djece hrvatske nacionalnosti. Autorica i redateljica predstave Marina Petković-Liker dolazi iz Zagreba, što je u ovom kontekstu vrlo važno naglasiti. Na književnoj platformi Ajfelov most, koju uređuje Miljenko Jergović, Glorija Lujanović, stručna suradnica predstave, napisala je sjajan i važan tekst o svom petogodišnjem novinarskom iskustvu pisanja o hrvatskim žrtvama u Središnjoj Bosni tokom sukoba HVO-a i Armije BiH.

U tekstu se dotaknula i predstave “Kroz proces 10-6-93”: Moć empatije “Zbog tog mi je predstava ‘Kroz proces 10-6-93’ važna: ispunila me nekom začudnom snagom koja mi pomaže vratiti se u srce zemlje. Kad god se čovjek vraća u srce zemlje, vraća se ustvari sebi i onom od čega je stvoren. Na tom sam povratku, ne samo obnovila vjeru u ljude nego u dobrotu i suosjećajnost s drugim. ‘Kroz proces 10-6-93’ mi je vratila vjeru u moć empatije.

Djeluje poput revolucije, ali one u kojoj barikade, i to vlastite, uklanjamo. Revolucija nježnosti i međusobnog razumijevanja.” Empatija, odnosno “moć empatije”, kako je to formulirala Glorija Lujanović, ključna je riječ koja opisuje ovu predstavu. Zbog toga ovo nije predstava o jednom od brojnih ratnih zločina iz devedesetih, već o ljudskim traumama, a činjenica da se radi o nekažnjenom zločinu čini te traume još dubljim i težim.

Izdizanje iznad ovdašnjih neetičkih viktimoloških narativa, koji su, na žalost, prevladavajući, daje ovoj predstavi jedan univerzalni karakter, pri čemu ona postaje predstava o svoj ubijenoj djeci u proteklom ratu, odnosno o traumama s kojima se nose njihove obitelji. Zbog čega je ovo važno? Najviše zbog pravca kojim je krenula Bosna i Hercegovina nakon rata kada je riječ o žrtvama i njihovim obiteljima. Današnje situacija je, na žalost, poražavajuća. I žrtve i zločinci postali su “naši”.

Radi se o jednom zatvorenom uzročno-posljedičnom krugu kojega ova predstava suvereno nadilazi. Inače, ovo nije prvi projekt koji je Marina Petković – Liker realizirala u suradnji s ovim kazalištem. Prije toga režirala je predstavu “Gnijezdo” koju, na žalost, još uvijek nisam pogledao, a koja je osvojila brojne nagrade, a neformalno se u kazališnoj javnosti smatra jednom od najboljih predstava u zadnjih nekoliko godina u Bosni i Hercegovini. Predstava “Kroz proces 10-6-93” nesumnjivo spada u istu kategoriju. Jedinstven iskorak Tokom pripreme predstave redateljica je boravila u Vitezu i razgovarala s obiteljima ubijene djece.

O tom svom iskustvu napisala je sljedeće: “U razgovorima sam osjetila kako se u njemu paradigmatski presijecaju niti guste mreže koja nas je nakon rata zarobila, zaustavila i obilježila. Sve nas, sudionike događaja, stanovnike Viteza i Središnje Bosne, građane Mostara i cijele BiH, a također i mene u Zagrebu, kao i sve koji smo u regiji ratnim događanjima ljudski, prostorno i politički obilježeni.” Ovo je zapravo ta empatija o kojoj je govorila Glorija Lujanović. Možemo čak govoriti i o “radikalnoj empatiji” koju spominje irski književnik Colum McCann u svom romanu “Apeirogon” koji također govori o sličnim ljudskim traumama: gubitku djece. On svoju radnju smješta u Izrael, gdje govori o empatiji koja je prešla “najtvrđu” granicu u tom smislu, onu izraelsko-palestinsku.

Na žalost, u Bosni i Hercegovini nemamo sličnih primjera. Ova predstava je jedinstven iskorak u tom smislu i po tome je neizmjerno važna, kao neka tragično zakašnjela, početna točka. Arhitektura predstave izgrađena je prema matematičkom modelu “tri na treću”: radi se o scenskom triptihu koji traje tri sata i odvija se na tri lokacije. Sličan postupak uvriježen je u filmu, književnosti, pogotovo onoj dječjoj, zbog čega ovo i spominjem, primjerice u bajkama, pa i u nekim romanima: pada mi na pamet sjajni krimić “U šumi” irske spisateljice Tane French, jedna bolna i jezovita knjiga koja govori o zakašnjeloj istrazi misterioznog nestanka troje djece i o onome kroz što prolaze njihove obitelji i jedini preživjeli iz tog događaja. Predstava Marine Petković Liker progovara iz identične perspektive. Mrtvouzice današnje BiH Predstava započinje u holu HNK, gdje se na zidove projektiraju prizori snimljeni u Vitezu, koje prati šutnja likova i njihove sjene koje se odražavaju na pozadini. Sve to prati “Un bacio è troppo poco” (“Poljubac je premalo”) legendarne talijanske pjevačice Anne Marije Mazzini poznatije kao Mina. Pjesma je nastala 1965. godine i u velikoj je mjeri obilježila predstavu, prije svega zbog nevjerojatne sugestibilnosti Minina glasa.

Predstava se zatim nastavlja u dvije zasebne prostorije, “sobe”, gdje publika, nasumičnim odabirom “desne” ili “lijeve sobe” aktivno sudjeluje u kreiranju cjeline. Međutim, tu se interakcija između publike i glumaca ne završava, već predstava naprosto tjera publiku na duboku emotivnu involviranost, privučenu gotovo magnetskom privlačnošću minimalistički osmišljene glumačke ekspresije koja nijednog trenutka ne prelazi u patetiku. U posljednjem dijelu predstave, ne udaljavajući se od osnovne teme, redateljica progovara o današnjoj Bosni i Hercegovini, o njenim mrtvouzicama koje svoje ishodište imaju u ratnim devedesetim, ali bez eksplicitne političke pozadine i uvriježene političke korektnosti koja nam diktira o čemu je i na koji način umjesno govoriti, koja je u BiH, kao i sve drugo, nakaradno i groteskno postavljena. Izvrstan glumački ansambl Posebna priča je izvrstan glumački ansambl HNK Mostar, koji u ovoj predstavi briljira. Stoga ću nabrojiti njihova imena: Miro Barnjak, Ana Franjčević, Mario Knezović, Jelena Kordić Kuret, Ivo Krešić, Ana Ljubić, Nikolina Marić, Mirela Mijačank Kordić, Robert Pehar i Ivan Skoko. Ne bih želio nikoga posebno izdvajati, jedino ću spomenuti Anu Franjčević, zbog toga što sam prvi puta gledao ovu glumicu, i koja mi je prvorazredno otkriće. Uzgred, o vrijednosti glumačkog ansambla HNK na najbolji način govori regionalni iskorak dvoje glumaca iz ove kuće: Ive Krešića i Jelene Kordić Kuret. Ivo Krešić, naime, ovih dana privodi kraju snimanje filma “Božji gnjev” u režiji Kristijana Milića, a koji se snima po mojemu scenariju, gdje igra glavnu ulogu.

Ovaj tekst nastaje u Korenici, na setu filma “Božji gnjev”. Pogledao sam ugrubo snimljeni materijal i mogu reći da Krešić naprosto briljira. S druge strane Jelena Kordić Kuret se dokazala izvrsnom izvedbom u filmu “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanića, dok ovih dana igra glavnu ulogu u filmu “Najsretniji čovjek na svijetu” renomirane makedonske redateljice Teone Mitevske, koja je bljesnula prije dvije godine svojim filmom “Bog postoji, njeno ime je Petrunija”. Savršen komad angažiranog teatra Gostujući nedavno u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, u sklopu projekta Filozofski teatar Srećka Horvata, slovenski filozof Slavoj Žižek govorio je i o teorijama zavjere. Spomenuo je jedan paradoks: teorije zavjere započinju nedogmatskim, racionalnim pristupom, sugestivnim pozivima ljudima da “razmišljaju svojom glavom”, da bi vrlo brzo, već u narednom koraku, prešle u radikalnu dogmu, pasivizirajući pritom široke slojeve društva protiv čega se gotovo nemoguće boriti.

O teorijama zavjere možemo govoriti i kao o određenim stereotipima. A autoviktimološki diskurs je u Bosni i Hercegovini jedan je od ključnih stereotipa koji u velikoj mjeri određuje način života i jedan je od glavnih uzroka potpune devastacije društva. Po Žižeku, dakle, protiv ovoga se nemoguće boriti. Međutim, ova predstava pokazuje kako je to itekako moguće, da moć obične ljudske empatije nadilazi sve, pa i maligne i okoštale društveno-političke okvire. O umjetničkoj vrijednosti ove predstave bespredmetno je govoriti. Po meni, to je savršen komad angažiranog teatra, gdje angažman nijednog trenutka ne narušava integritet artističke strane. O čemu govorimo danas, da parafraziram Carvera, kada govorimo o angažmanu? U čemu se on ogleda? Značaj medija, umjetnosti, humanističkih znanosti je danas u tom smislu devalviran do besmisla.

Ipak, postoji način, što je pokazala redateljica ove predstave, a to je ta spomenuta “moć empatije” koja je kadra probuditi onaj duševni nemir i zebnju, koje danima osjećate negdje duboko u utrobi nakon odgledane predstave. A to je nešto najviše što umjetnost danas može: otkriti ljudsko biće u nama.

Izvor: bljesak.info

PODIJELITE ČLANAK

NAJNOVIJE

Pročitajte još