Svjetski dan djeteta obilježava se svake godine 20. novembra jer je toga dana 1989. godine usvojena Konvencija o pravima djeteta.

Kao međunarodni dokument Ujedinjenih naroda, Konvencija sadrži univerzalne standarde koje države moraju garantirati svakom djetetu. Konvenciju je tada potpisalo 196 zemalja, čime je postala najbrže i najšire prihvaćen sporazum na području međunarodnih ljudskih prava u povijesti.

Time je svijet dao obećanje da će svoj djeci biti osigurana jednaka prava te da će učiniti sve kako bi se zaštitila i osigurala njihova prava na preživljavanje, razvoj, učenje i razvijanje do punih potencijala.

Relevatne državne vlasti u Bosni i Hercegovini nastoje da unaprijede prava djece u skladu sa ovim Konvencijama. Ipak, još postoje nedostaci koje treba riješiti. Razumjevanje tih nedostataka otežano je odsustvom koherentnog mehanizma prikupljanja podataka o pravima djeteta u državi.

Mehanizmi za koordinaciju i praćenje dječijih prava u Bosni i Hercegovini postoje i treba ih ojačati i uskladiti njihovo funkcionisanje širom zemlje kako bi se snažnije ostvarila prava sve djece u Bosni i Hercegovini, uključujući i ranjivu djecu, kao što su djeca sa poteškoćama u razvoju, romska djeca, djeca koja žive u siromaštvu, djeca izbjeglica i migranata, djeca bez roditeljskog staranja, djeca sa rizikom odvajanja od svojih porodica i djeca u vanrednim situacijama.

Ustav Bosne i Hercegovine među svojim odredbama normira da će Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a prava i slobode predviđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

U katalogu prava navode se i pravo na porodični život i pravo na zasnivanje porodice. Uživanje prava i sloboda predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine ili onih međunarodnim sporazumima, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Temeljem Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine zakonodavni okvir predstavlja i Konvencija o pravima djeteta.

Države ratifikacijom Konvencije preuzimaju odgovornost za zakonodavne, upravne i druge mjere za primjenu prava priznatih u ovoj Konvenciji, u pogledu privrednih, društvenih i kulturnih prava, države stranke poduzet će takve mjere u što širem obimu svojih raspoloživih sredstava i u slučaju potrebe, u okviru međunarodne saradnje. Također, temeljem Konvencije proizilazi obaveza država da Komitetu šalju, preko generalnog sekretara Ujedinjenih Nacija, izvještaje o mjerama koje su donijele, a koje djeluju na priznata prava, i o napretku koji je postignut u uživanju tih prava u roku od dvije godine od stupanja na snagu Konvencije, a nakon toga, svakih pet godina.

Polazeći od uvjerenja da dijete, radi potpunoga i skladnog razvoja svoje ličnosti, treba rasti u porodičnoj sredini, u okruženju sreće, ljubavi i razumijevanja, Konvencija o pravima djeteta u članku 20. normira prije svega obavezu države na posebnu zaštitu i pomoć kada dijete privremeno ili stalno lišeno svog porodičnog okruženja, ili ono koje zbog vlastitih najboljih interesa ne može ostati u tom okruženju, pravo na posebnu zaštitu i pomoć koju će pružiti država. U skladu sa svojim nacionalnim zakonima država će obezbijediti alternativnu brigu za takvo dijete, koja uključuje, pored ostalog, davanje na brigu, usvojenje, ili, ako je potrebno, smještanje u odgovarajuće institucije za brigu o djeci, a pri razmatranju rješenja, dužna pažnja biće posvećena poželjnosti kontinuiteta u djetetovu odgoju, kao i etničkom, vjerskom, kulturnom i lingvističkom porijeklu.

Prije 32. godine svijet se ujedinio u želji da zajedno stvaramo svijet kakav zaslužuju djeca. Svijet u kojem će svako dijete imati priliku rasti, učiti, razvijati svoje sposobnosti i talente, odrastati u porodici, biti sigurno i zaštićeno.

Prije prihvaćanja Konvencije o pravima djeteta, nije postojalo široko prihvaćanje temeljne veze između dobrobiti djece i snage društava u kojima žive. Zato je Konvencija tako važna prekretnica. Konvencija je prvi dokument u kojemu se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu. Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obavezuje stranke na pridržavanje njezinih odredaba te uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su je prihvatile i ratificirale.

Prava djece nemaju rok trajanja. Ona su univerzalna i svevremenska. 

Svako dijete ima pravo na život, zdravlje, nediskriminaciju i razvoj svog punog potencijala.