Na današnji dan, 20. travnja 1872. godine, u Zagrebu je preminuo Ljudevit Gaj, jedan od najvažnijih hrvatskih političara, jezikoslovaca i ideologa 19. stoljeća te ključna figura ilirskog pokreta.
Rođen 8. srpnja 1809. godine u Krapini, Gaj je odrastao u obitelji u kojoj se govorio njemački jezik, dok mu je majka njegovala kajkavsko narječje. Školovao se u Krapini, Varaždinu i Karlovcu, a studij filozofije započeo je u Beču, nastavio u Grazu te potom upisao pravo u Pešti. Doktorirao je filozofiju 1834. u Leipzigu.
Dolaskom u Zagreb početkom 1830-ih, Gaj se uključuje u javni i politički život te ubrzo postaje jedan od predvodnika narodnog preporoda. Godine 1835. pokreće novine “Novine horvatske” s književnim prilogom “Danica horvatska, slavonska i dalmatinska”, čime započinje intenzivno djelovanje na kulturnom i jezičnom buđenju hrvatskog naroda.
Kao ideolog ilirskog pokreta, zalagao se za kulturno i jezično povezivanje južnih Slavena, ali i za političko i teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja. U središte svoje djelatnosti stavio je reformu jezika i pravopisa, smatrajući jezik ključnim obilježjem nacionalnog identiteta. Upravo zahvaljujući njegovu radu i inicijativi, hrvatski jezik je 1847. proglašen službenim u Hrvatskom saboru.
Iako kao književnik nije ostavio opsežan opus, njegova budnica “Još Horvatska ni propala” postala je simbol preporodnog duha. Njegove najveće zasluge leže u organizaciji i pokretanju procesa standardizacije hrvatskog jezika te u jačanju nacionalne svijesti.
Nakon zabrane ilirskog imena 1843. godine, Gaj postupno gubi politički utjecaj, a kasnije se suočava i s financijskim poteškoćama. Umro je u prostorijama svoje tiskare u Zagrebu, a njegovi posmrtni ostatci kasnije su preneseni na Mirogoj, gdje počivaju među najistaknutijim hrvatskim velikanima.
Naslijeđe Ljudevita Gaja i danas zauzima važno mjesto u hrvatskoj povijesti, osobito u kontekstu razvoja jezika, kulture i nacionalnog identiteta.
