Na nastavku suđenje Ibrahimu Puriću i ostalima, svjedok Tužiteljstva Bosne i Hercegovine izjavio je kako ne zna je li bilo zarobljenih tijekom deblokade Starog Viteza te da u Armiji Bosne i Hercegovine nije bilo izvještaja o nepravilnostima 22. prosinca 1993. godine.

Ibrahimu Puriću, Ibrahimu Tarahiji, Nijazu Sivri, Rušitu Nurkoviću, Almiru Sarajliću zvanom Roki, Sadiku i Šaćiru Omanoviću te Kasimu Kavazoviću sudi se za ubojstva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 22. prosinca 1993. godine.

Esed Sipić, izjavio je da je periodu sukoba Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i HVO-a vršio dužnost pomoćnika komandanta brigade za sigurnost, napominjući da je operativna grupa više bila “koordinator i pomagala u organizaciji”.

“Nisam imao nadležnosti nešto da poduzimam”, rekao je Sipić, dodavši da on nije bio direktno uključen u dejstva, ali da mu je poznato da su se izvodila borbena dejstva i da je bilo pomjeranja linije.

Kako je kazao, što se tiče deblokade Starog Viteza, poznato mu je da su mještani bili gladni i žedni, ali da ne zna da li je bilo uspjeha ili neuspjeha, odnosno zarobljenih s obje strane.

Tužitelj Ivan Matešić je predočio dio ranijeg iskaza, iz 2017. godine, u kome je svjedok naveo da mu je Nijaz Sivro rekao da je bilo zarobljenih, na šta je Sipić kazao da je moguće.

Drugi svjedok Nikola Livančić izjavio je da je bio kod kuće kada mu je javljeno za sukob, te da je odmah krenuo prema liniji.

“Nama je rečeno – ako zapuca, moramo odmah ići na liniju”, kazao je Livančić, dodavši da je bilo jutro, te da je došao do jedne kuće i skrio se u podrum, gdje je ostao dok nije pao mrak.

On je rekao da su pripadnici ABiH bili u potoku i na katu kuće te da je čuo kako govore: “Uhvatite ga živog, nemojte ga ubijati.”

Livančić je kazao da je, kada je navečer napustio kuću, vidio nekoliko leševa.

Na upit Obrane svjedok je odgovorio da mu nije poznato da je Jerko Miličević poginuo tog dana te da ga je posljednji put vidio dan prije.

Na današnjem ročištu pročitana su i dva iskaza preminulih svjedoka.

Tužitelj Matešić pročitao je iskaz svjedoka Muharema Sivre, koji je rekao kako je 1993. godine obavljao dužnost komandanata sigurnosti Trećeg bataljona te da se tijekom sukoba nalazio u prostorijama komande.

“Bio sam u prostorijama komande, nisam nigdje išao. Gdje je išao Ibro Tarahija, ja ne znam”, naveo je svjedok u iskazu.

Kako je navedeno u iskazu, Sivro je kazao da zna da su tri pripadnika HVO-a zarobljena te kasnije ubijena, i da je čuo da Almir Sarajlić Roki ima veze s tim.

U iskazu svjedoka Marka Šafradina, kako je pročitao tužitelj Matešić, navodi se da je on bio na položaju druge linije HVO-a, kod “Crne kuće” te da je njegov sin Josip, koji je također bio na liniji, odveden i nakon toga ubijen. Pri prepoznavanju tijela sina, svjedok je rekao da je vidio rane na vratu te da pretpostavlja da je zadavljen ili obješen.

“Prilikom razmjene moj sin nije imao na sebi uniformu, bio je prekriven samo platnom”, kazao je svjedok u iskazu, dodavši da na sebi nije imao oznake maltretiranja, ali da je vidio da su nekim vojnicima nedostajale uši i nos.

“Poznato mi je da su pripadnici Armije počinili taj zločin”, rekao je svjedok u iskazu.

Nastavak suđenja je zakazan za 13. prosinca.