Da te sada mogu vidjeti, rekla bih ti toliko toga.
Da znam da nećeš prkosno prevrnuti očima, odmahnuti glavom i svejedno raditi po svom, rekla bih ti.
Da manje podrazumjevaš, a više tražiš.
Da manje trpiš.
Da se manje mrštiš jer se od toga kasnije stvore bore koje te podsjete na sva sranja koja si izabrala da progutaš.
Rekla bih ti tada trči. Ne osvrći se.
Rekla bih ti slušaj ono što ti govori onaj mali glas unutra.
Rekla bih ti da si zaslužila više. I da si nekada trebala bolje.
Rekla bih ti pusti. Nemoj.
Ne popravljaj. Prijateljstva, ljubavi i cipele.
Ne okreći drugi obraz.
Ne praštaj toliko.
Nemoj se ranjavati.
Nemoj se izvinjavati što osjećaš. Što si plakala. Što si bila slaba.
Nemoj se izvinjavati što ne možeš.
Nemoj se gurati do granica izdržljivosti.
Nisi morala sve sama.
Ne forsiraj.
Ne traži opravdanja za tuđe grubosti.
Ne traži nekoga ko će te voljeti da bi ti dao smisao. Budi svoj smisao.
Nemoj se osjećati loše zbog nečega što je bilo dobro. Nikada.
Ne dozvoli da ti drugi određuju vrijednost.
Čestitost.
Ne dozvoli da ti drugi broje poljupce i zagrljaje.
Nemoj se nikada smanjiti da bi nekome drugom bila taman.
Da te mogu vidjeti i da znam da ćeš slušati, rekla bih ti toliko toga.
Budi pametnija.
Budi hrabrija.
Istrajnija.
Ne moraš svemu dati smisao.
Ne plaši se mraka.
Ne plaši se svoje tame jer je u tebi i toliko svjetla.
Da te mogu vidjeti rekla bih ti nikad ne zaboravi ko si i šta sve možeš biti.
Rekla bih ti da bolje biraš prijatelje, I da neke bolje čuvaš.
Rekla bih ti ne primaj srcu svačije sranje.
Ne duguješ nikome ništa. I nisi ničije vlasništvo.
Rekla bih ti da živiš život opuštenije. Da se ne uklapaš tamo gdje ne želiš biti.
Da ne zatrpavaš emocije u sebi.
Da manje pušiš.
Da se ne mijenjaš ni zbog koga.
Da ni oni najbliži ne polažu pravo na tebe.
Rekla bih ti da malo više živiš kako voliš, a malo manje kako si navikla.
