Kad bi me sada ili u bilo koje doba dana i noći netko upitao što je to ironija sudbine, odgovorio bih mu da ona živi u Mostaru u srcu Starog grada i u činjenici da je UNESCO uvrstio Stari most i čitavu gradsku jezgru na popis svjetske kulturne baštine, tek nakon što su oni kompletno iznova izgrađeni. To se dogodilo poslije temeljitog rušenja kompletnog Starog grada i samog Starog mosta, prije točno dvadeset godina, odnosno u julu 2014. godine.

A sam Stari most, srušen je nakon upornog granatiranja od strane HVO-a, 9. novembra 1993. godine, kao posljednji gradski most koji je u tom času premošćavao Neretvu. Budući da je prije njega, sve ostale gradske mostove srušila JNA, nešto manje od godinu i po dana prije toga. Tako da smo mi u Mostaru vjerovatno jedinstven primjer grada kopije pod strogom konzervatorskom zaštitom. Autentične kopije i možda nikad ljepše kopije, budući da Stari most i Stari grad nisu izgledali nikad ovako lijepo, osim u prvih par desetljeća nakon gradnje. Ali ipak kopije. Svijet je na taj način, ako već nije oprao vlastitu savjest zbog svega što je dopustio da se dogodi u Bosni i Hercegovini i u Mostaru u ratu, mogao reći, evo ne samo da smo pomogli obnovu Starog mosta, nego smo mu i dali značaj u svjetskim razmjerima kojeg nikad prije nije imao.

To što je UNESCO-ova zaštita samo ugledna etiketa, iza koje ne stoji nikakva stvarna zaštita i što barem na ovim prostorima imamo puno primjera u kojima ta zaštita nije imala nikakvog efekta, počevši od Splita, preko Trogira i Dubrovnika, pa sve do Mostara, u kojima se profit od turizma uspostavio kao vrhovno božanstvo, svakako bitnije od očuvanja zaštićenih povijesnih cjelina i kulturne baštine, nije toliko bitna stvar za ovu priču.

Ovaj tekst pišem u sedmici u kojoj se obilježava dvadeseta godišnjica otvaranja iznova izgrađenog Starog mosta, u čijoj obnovi je sudjelovao čitav svijet, ali koja je jednostavno za svjetsku, ali i manje upoznatu, regionalnu javnost, pričala priču o pomirenju, premošćavanju, simbolici Starog mosta u novom Mostaru, genijalnosti neimara Hajrudina, povezivanju nacija, religija, obala i strana grada, koja zapravo ne odgovara istini i stvarnom stanju u Mostaru.

Što je uostalom i obilježavanje dvadesete godišnjice obnove mosta i potvrdilo. Jer proslava je imala dvije paralelne linije. Jednu koju su organizirali ljudi iz Centra za mir i nenasilje, pod vodstvom nekadašnjeg gradonačelnika i ključnog čovjeka obnove Starog mosta, Safeta Oručevića, ali uz nju i sve događaje gradskih institucija kulture u dijelu grada kojeg kolokvijalno nazivaju “istočnim Mostarom”.

S druge pak strane organizirana je i velika službena konferencija Grada Mostara i čitavog niza međunarodnih organizacija, pod nazivom “Mostar 2024.: dijalog za budućnost”, grad je usput poklonio građanima koncert grupe Hari Mata Hari ispod Starog mosta, platio je veliki vatromet, organizirani su slavljenički skokovi i to je otprilike bilo to.

Tj. izgledalo je skoro pa identično kao prije dvadeset godina kad je most obnovljen i svečano otvoren, uz prisustvo čitavog službenog grada i delegacija iz cijelog svijeta te uz pažljivo režiran spektakl. Ali istovremeno uz potpunu šutnju hrvatske politike o tome ko je srušio Stari most i izostanak bilo kakvog suočavanja s tom činjenicom, s kojom je paralelno išla priča s druge strane, u kojoj su krivci imenovani i u kojoj se fingiralo to da most igra ulogu civilizacijskog povezivanja na svim razinama.

Prava je istina u tome da, za razliku od onoga što većina ljudi koji ne poznaju situaciju u Mostaru, misli, Neretva u centralnom dijelu grada ne predstavlja imaginarnu granicu između tzv. istočnog i zapadnog Mostara. Ona tu ulogu igra u sjevernom i u južnom dijelu grada, dok je u samom centru ta ratna granica nekoliko stotina metara zapadnije, na Bulevaru narodne revolucije, što znači da Stari most povezuje dvije obale tzv. istočnog Mostara i ne igra ulogu koju mu mnogi pripisuju. A još je manje igra, imajući u vidu šutnju o odgovornosti s jedne strane i potpunu identifikaciju sa Starim mostom kao sapatnikom i simbolom koji se uzdignuo nakon rušenja, s druge strane.

No, Stari most je, bez obzira na sve to, vraćen u moderno dizajniran grb grada, zbog njega ljudi i turisti iznova najviše dolaze u Mostar. Grad je nastavio neki zajednički život u novim postratnim okolnostima i funkcionira kao službeno jedinstven grad. Suštinski je ostao višenacionalan, s blagom hrvatskom većinom u odnosu na Bošnjake i vidljivim prisustvom Srba, kojih ima nešto više od 4,5 %.

Turizam, koji je u porastu, je također suštinski učinio puno na ujedinjenju grada jer je svima jasno da ga najviše pokreće upravo Stari most, a turisti noće po svim kvartovima. I općenito, Mostar živi neku novu stvarnost, raspuknut, ali ne bježeći od toga da mu je Stari most presudni simbol, ime i znak.

To se dodatno naglašava i tradicionalnim skokovima sa Starog mosta, ali i činjenicom da je on postao jedna od atraktivnijih destinacija “Red bull cliff divinga”. Ono što je također jedna od novosti u čitavoj postratnoj priči jeste to da je Mostar opet dobio gradski derbi, jedan od žešćih u regiji, između Veleža i Zrinjskog, koji je reosnovan u ratu, da bi izgurao Velež s Gradskog stadiona “Pod Bijelim brijegom” pa i iz jednog dijela grada, ako već ne i zauvijek sa scene. U čemu se nije uspjelo, ali ono što jeste činjenica je to da ratne podjele koje su i geografske i nacionalne, ali nisu do kraja nacionalne, nego su i klasne, najviše nastavljaju živjeti upravo kroz taj derbi. No, svejedno, opet navijači gostujućih klubova koji dolaze u Mostar, poput onih Aston Ville protiv koje je Zrinjski igrao u Konferencijskoj ligi prošle godine, dolaze ispijati piva i zagrijavati se za utakmicu u Stari grad.

Jedino što se još uvijek ne događa u većoj mjeri, a bilo bi očekivano da bude tako, jeste to da se ne snimaju filmovi u Mostaru, niti se fascinantna scenografija Starog mosta i ambijenta Starog grada koriste u filmskoj industriji. Uslijed čega ostaje to da je zadnji ozbiljan filmski i televizijski projekt u Mostaru, bilo snimanje filma i serije “Moj brat Aleksa”, o Aleksi Šantiću, s Branislavom Lečićem u glavnoj ulozi iz 1990. godine. Ne računamo li, naravno, činjenicu da je još uvijek polusrušena Titova ulica poslužila kao scenografija za film Jasmile Žbanić, “Quo vadis, Aida”.

Iskreno, nakon svega što se u ratu u Mostaru dogodilo, ovo je i sasvim zadovoljavajuće.

Kad se pak grad i most u ljetnim noćima, ali i u zimskim mjesecima, isprazne od turista, on se iznova saživi s gradom i postane omiljeno mjesto za odmor brojnih pasa lutalica, koji u Mostaru sasvim slobodno žive u simbiozi s gradom i ljudima.

I upravo su oni, uz turiste, možda i najveći mostograditelji između dvaju dijelova grada između kojih neumorno krstare. Kad bi bilo samo dovoljno lucidnosti i razuma koji bi doveli do toga da se svaka politički osjetljiva situacija u gradu ne pretvori u problem koji dovodi do otvaranja bolnih tema i ratnih trauma, sasvim sigurno bi i broj ljudi koji slobodno cirkuliraju s lijeva na desno i obratno bio puno veći od ovih dvadesetak posto, koliko mi se po slobodnoj procjeni i svakodnevnom uvidu čini da ih ima.

Ukratko, život je, svemu unatoč i zapravo očekivano ipak otišao dalje. To je činjenica koja je za mnoge bolna, za mnoge nepravedna, ali je nepromjenjiva. Jer ako nas je nešto istorija čovječanstva naučila, to je da niko ne može dobiti bitku protiv vremena.

Niko, osim Starog mosta, koji je tu bitku dobio jednom, zbog čega nije uputno sumnjati da će je dobiti i sljedeći put. I to ne samo zato što je moćan, arhitektonski genijalan i zavodljiv, nego zato što je prvi put podignut zbog funkcionalnosti, a drugi put zbog pamćenja, grada i ljubavi.