U vremenu kada industrijska proizvodnja dominira tržištem, tradicionalni zanati suočavaju se s ozbiljnim izazovima. Među njima je i korparstvo, jedno od najstarijih zanatskih umijeća na ovim prostorima, koje danas opstaje zahvaljujući malom broju majstora koji odbijaju dopustiti da stoljetna tradicija padne u zaborav.
Ručno pletene korpe nekada su bile nezaobilazan predmet u svakom domaćinstvu. Koristile su se za berbu voća i povrća, prijenos robe na tržnice te za svakodnevne kućanske potrebe. Danas su ih u velikoj mjeri zamijenili plastični i industrijski proizvodi, no interes za autentične ručne radove posljednjih godina ponovno raste.
Miljenko Lušić, direktor i vlasnik tvrtke “Marina” iz Grebnica, nastavio je obiteljsku tradiciju s istim žarom, ali i uz sve veće probleme koji prate korparstvo. Ipak, ne odustaje.
– Ja sam odmalena počeo raditi s korpama i pletenjem, još kao dijete u osnovnoj školi. Navikao sam na taj posao, miris šibe i njezinu škripu dok se plete. To postane dio svakodnevice pa nam nije teško raditi. Danas je, u odnosu na ranije, znatno manje pletača jer je nekada i zarada u korparstvu bila veća. Promet je bio daleko veći pa se to odražavalo i na zaradu. Bilo je i puno više zemljišta pod ovim prućem, no danas je toga znatno manje, primjerice u mojim Grebnicama. Danas je ostalo tek pet kuća koje se bave košaraštvom i pletu razne proizvode od vrbovog pruća. Ranije je bilo tridesetak domaćinstava kojima je to bilo osnovno zanimanje kazže Miljenko.
Najveći problem predstavlja nedostatak mladih koji bi nastavili tradiciju. Stariji zanatlije upozoravaju kako je sve manje zainteresiranih za učenje ovog posla, zbog čega postoji realna opasnost da korparstvo u budućnosti gotovo potpuno nestane.
Unatoč tome, pojedini majstori ne odustaju. Sudjeluju na sajmovima, izložbama i kulturnim manifestacijama gdje predstavljaju svoje radove i prenose znanje novim generacijama. Upravo kroz takve aktivnosti pokušava se sačuvati dio kulturne baštine koji je desetljećima bio važan dio života lokalnih zajednica.
Priča o posljednjim korparima nije samo priča o jednom zanatu. To je priča o ljudima koji svojim radom čuvaju uspomenu na neka druga vremena, dokazujući da ručni rad, trud i tradicija i dalje imaju posebno mjesto u suvremenom društvu.
