Tvrdnja koju je nedavno u javnost iznio dr. Amir Kliko, da strani borci iz odreda „El Mudžahid“ nisu bili pod bilo kakvom kontrolom Armije Republike BiH, nego da su djelovali samostalno i izvan zapovjednog lanca, prema autoru teksta ne stoji ni logički, ni činjenično, ni vojno-strateški.
U tom kontekstu posebno se ističe ratni zločin počinjen 8. lipnja 1993. godine u selima Maljine, Bikoši, Čukle, Brajkovići, Podovi, Postinje i Grahovčići. Prema izvoru D. B., odgovornost za napad na navedena sela snose Esed Šipić, Fahir Čamđić i Bahrudin Kumro. Zarobljavanje i strijeljanje civila navodno je naredio Ferid Tarakčija, dok su Remzija Šiljak, Nail Čaušević i Muhamed Beganović bili upoznati s tim zločinima. Prema istom izvoru, navedene osobe mogle bi raspolagati informacijama o lokacijama grobnica i posmrtnim ostatcima žrtava koji do danas nisu pronađeni.
Autor navodi da je već osnutak Sedme muslimanske brigade u prosincu 1992. godine predstavljao institucionalizaciju vjerskog radikalizma unutar struktura Armije BiH. Brigada je ubrzo postala elitna postrojba 3. korpusa ARBiH, a među njezinim zapovjednicima bili su Asim Kurčić, Amir Kubura i Šerif Patković. Počasni zapovjednik brigade bio je Alija Izetbegović.
Sedma muslimanska brigada u tekstu se povezuje s nizom ratnih zločina tijekom 1993. godine, uključujući događaje u Dusini, Busovači, Zenici i Travniku.
Slično domaćim mudžahedinima, strani borci iz jedinice El Mudžahid postupno su integrirani u strukturu Armije BiH, iako su zadržali određenu razinu operativne autonomije. U kolovozu 1993. godine general Rasim Delić izdao je zapovijed o formiranju jedinice El Mudžahid kao posebnog odreda u zoni odgovornosti 3. korpusa ARBiH, čime je njihov status formaliziran unutar vojne hijerarhije.
Autor navodi da je vrhovni zapovjednik ARBiH tijekom 1994. godine promaknuo pripadnike El Mudžahida u više vojne činove te da su pojedini strani borci odlikovani najvišim vojnim odličjem ARBiH – Zlatnim ljiljanom.
Kao ideolog odreda spominje se šeik Anwar Shaaban, voditelj Islamskog centra u Milanu. U tekstu se također navodi da su mudžahedini osnovali glavnu šuru (vijeće), a da je u njezinu radu povremeno sudjelovao i Alija Izetbegović, kojega su nazivali Abu Izzat.
Autor smatra da navedene činjenice pokazuju kako su mudžahedini bili integrirani, barem djelomično, u strukture ARBiH te da su uživali podršku dijela političkog i vojnog vrha.
Prvi mudžahedini stigli su u BiH već u veljači 1992. godine kako bi, prema vlastitim tvrdnjama, pomogli muslimanima u ratu. Kao primjer navodi se izjava Abdullaha Ba Awra Husejfea da je njegova dužnost pomoći muslimanima koji su u nevolji te da je u BiH došao iz vjerskih pobuda.
Autor postavlja pitanje tko je tim borcima omogućio ulazak u zemlju, osigurao smještaj, logistiku, oružje, medicinsku skrb i pristup vojnim informacijama ako nisu bili povezani sa strukturama Armije BiH.
U tekstu se navodi da su mudžahedini dolazili u BiH uz pomoć političkog, vojnog i vjerskog vodstva iz Sarajeva. Kao sabirna središta spominju se Travnik i Zenica, gdje su se prijavljivali preko organizacije Merhamet.
Poziva se i na izjavu Abu Hamze prema kojoj su borci iz Saudijske Arabije i Afganistana dolazili na poziv tadašnjeg reisa Mustafe Cerića, dok je Aliju Izetbegovića opisao kao zapovjednika svih mudžahedina.
Autor podsjeća i na izjavu Mustafe Cerića iz veljače 1999. godine da su mudžahedini pozvani u BiH kako bi pomogli te da su predstavljali značajnu moralnu i vojnu potporu Armiji BiH, posebno na području Srednje Bosne.
Kao dodatni argument navodi se djelovanje organizacije TWRA (Third World Relief Agency), koju je vodio Sudanac Fatih el Hassanein. Prema navodima teksta, preko te organizacije prikupljana su sredstva za pomoć Armiji BiH, a dio novca povezivao se i s radikalnim islamističkim krugovima.
Autor zaključuje da se odgovornost za djelovanje mudžahedina ne može u potpunosti odvojiti od tadašnjeg političkog i vojnog vrha Republike BiH te da se ne može prihvatiti narativ prema kojem su strani borci djelovali potpuno samostalno i bez znanja domaćih struktura.
Na kraju navodi da je Amir Kliko ovoga puta otvoreno priznao da su u Maljinama i Miletićima počinjeni ratni zločini nad Hrvatima te ocjenjuje kako bi potpuna istraga i procesuiranje odgovornih predstavljali važan korak prema utvrđivanju istine i postizanju pomirenja.
izvor: viteski.ba
