Poštovani čitaoci ovog divnog portala srdačno vas pozdravljam!
Naime…sad već davne 2014. godine(mada se meni čini kao da je jučer bilo) dobio moj tadašnji dečko,a sadašnji suprug ponudu da ide u Njemačku,da radi u restoranu kod jednog našeg čovjeka…tj da zamjeni ugostiteljsku tacnu u Vitezu za istu tu tacnu samo u Njemačkoj!Dakle posao kao posao…ništa naročito…ali privukla nas ta avantura…pala odluka da on ode…pa ćemo za dalje vidjeti..nismo imali nikakve planove i nikakva specijalna očekivanja …već nakon 10tak dana počele su naše muke…taj “naš čovjek” fino je iskoristio mog muža da mu rintači za vrijeme Uskršnjih praznika,a čim su praznici završili…aj ti nazad za Bosnu…dao mu 200e i bukvalno ga istjerao na ulicu..da..da…dobro ste pročitali…sjedeći na klupi i pokušavajući naći prijevoz iz tog malog mjesta do većeg grada odakle bi imao bus za Bosnu…prišao mu je jedan čovjek…opet naš naravno…malo su porazgovarali i taj čovjek se ponudio da mu pomogne…odveo ga u neki hotel…kod nekog čovjeka …podrijetlom iz Sirije…najduža i najstrašnija noć u životu moga muža…odgovorno tvrdim!Međutim…svanulo sunčano travanjsko jutro i nas sunce ogrija…Gazda je bio čovjek 30tih godina..toliko dobar…pažljiv…druželjubiv i maksimalno posvećen mom mužu …da se snađe da uspije…i tu sve kreće na bolje…krajem svibnja iste godine …spakujem i ja kofer …avion i pravac Dojčland…karta jednosmjerna…u Božje ruke pa što bude pomislila sam slijetanjem na aerodrom!Za početak sam radila kao spremačica soba…jer nisam znala ni riječ njemačkog jezika…a muž je radio kao recepcioner i navečer kao konobar …živjeli smo u hotelskom apartmanu…on je imao 800e plaću a ja 400e…živjeli smo i hranili se u hotelu..tako da smo imali 1200e..a skoro nikakvih troškova…raj na zemlji…Što drugo reći!Bilo je nama tako sve super do prosinca iste godine…kad nam je isteklo pola godine i morali smo napustiti zemlju…jer Hrvatska još nije bila članica Europske unije…i eto ga opet pad…opet razočarenje..vratimo se kući pred Božić…sretni sto smo s obitelji za praznike…a tužni jer ne znamo što ćemo iza Nove godine…napravimo pauzu opet do Ožujak…nekako nam taj mart presudan bio…i prvi i drugi put…ode muz opet sam…u drugi grad…opet u restoran..opet kod našeg čovjeka…ali Bogu hvala malo poštenijeg!Za početak u sobu kod prijatelja…jedan na krevet a drugi na dušek u sobu od 12 kvadrata…ponovni početak..nakon tri mjeseca…muz pronašao bolji posao…tj posao koji je oduvijek htio…automehaničarska radnja…našao stan…i opet ja spakuj kofer i via Dojčland…snašli se lijepo…stvorili obitelj…došlo prvo dijete…ja kući s bebom…muz na poslu i dan i noć..treba platiti stan…režije…hranu…pelene a samo jedno radi…ne može drugačije…da da pričam o Njemačkoj..znate ono pidžama i radno odijelo…trajao je taj period 8 mjeseci…ali isplatilo se…muz stekao uvijete da se odvoji …da krene samostalno…u vlastiti biznis sto bi rekli…2016 godina…mi u Njemačkoj…muz u vlastitoj garaži…snovi postaju stvarnost …povećavaju se obveze…odgovornosti…troškovi…povećava se i obitelj…ali kotrljamo se i dan danas…ja kao majka dvoje djece dobivam 6 godina radnog staza…upisanog i plaćenog…mogućnost plaćenog doškolovanja…uredan dječji doplatak oko 200e po djetetu…po godinu dana za svako dijete po 300e …novac za roditelje…vrtić plaćamo 50e mjesečno i to samo za hranu djetetu…škola je besplatna…knjige su briga škole a ne roditelja…moja djeca se druze i sa Ivom…i s Muhamedom i s Elvedinom i s Esmom jer ih nitko ne Uči da to nisu “nasi”…politika me ne zanima pa se s njom i ne bavim…prvi susjed mi je Čovjek koji je na čelu našeg grada…živi u iznajmljenom stanu…vozi vlastito vozilo i ni po čemu se ne ističe od ostalih ljudi…ukoliko ti dođe los period….izgubiš posao…država staje iza tvojih Leđa…godinu dana te financijski pomaze i usputno traži najbolje rješenje za tebe…napredovanje u obrazovanju ili novi posao…sve po tvojoj želji…mene osobno ovdje drži to sto imamo par članova uze obitelji u svojoj blizini i par jako dobrih prijatelja koje smo stekli…bude svakakvi dana…kad me stignu svi termini…sve obveze…i dan mi postane kratak za sve sto bi trebala da završim…sjetim se svoje Bosne pa poželim da sam dole…da sjednem u City…kratki nes 3u1…i mozak na pasu…ali onda se trznem pa pomislim da me ne bi ništa manje obveza čekalo ni u Bosni…jer jednostavno život nam je nametnuo takav ritam…da gdje god se mi nalazili…dan ponekad bude prekratak!Sto se Bosne tiče…ne bi se vraćala…bar ne zasada…tko zna šta godine nose…ima par ljudi zbog kojih čovjeku zaigra srce i zaplače duša…od kojih me dijeli tako puno kilometara…ali utjehu pruža sto znam da su dobro i što ih u svakom trenutku mogu vidjeti zahvaljujući tehnologiji.
I evo kao zaključak mogu da Vam poručim samo jedno…DOM je tamo gdje ga vi stvorite…život nije ravna linija…čas padnemo…čas se dignemo pa poletimo…i tako u krug…niti se u Njemačkoj novci beru u grmlju niti je u Bosni sve tako crno…gdje god bili na svijetu onako nam je kako sami napravimo!Čuvajte sebe…radite na sebi.. i poštujte druge…pomozite kome možete…i ne dijelite ljude nikako drugačije nego na dobre i lose…na ljude i neljude!Kad vam je najteže u životu…sjetite se da postoje ljudi kojima je mnogo teze…živite život punim plućima koliko god možete…jer svaku oluju isprati grom…a onda eto lijepih…eto vedrih dana!Zdravi i veseli bili!
Pisala: B.L.M.
n24.ba
