Župa Solakova Kula, smještena iznad kanjona Neretvice, i ove je godine svečano proslavila blagdan svog zaštitnika, svetog Ilije Proroka. Iako danas u župi živi tek dvadesetak, uglavnom starijih vjernika, Ilindan je ponovno okupio brojne nekadašnje stanovnike i njihove potomke koji su se vratili u rodni kraj kako bi zajedno slavili svetu misu, prisjetili se svojih korijena i obnovili zajedništvo.
Prije rata u ovoj je župi živjelo više od tisuću vjernika, a danas je život ostao tek u nekoliko planinskih naselja na području Konjica i općine Prozor-Rama. Zbog praktičnih razloga patron se tradicionalno obilježava najbliže nedjelje 20. srpnju, pa je ovogodišnje slavlje održano 19. srpnja. Svetu misu predvodio je župnik don Marin Marić.
Posebnu radost slavlju dala su djeca koja su sa svojim roditeljima, bakama i djedovima stigla u Solakovu Kulu, potvrđujući da veza s rodnim krajem nije prekinuta.
Povratak iz ljubavi prema zavičaju
Među okupljenima bio je i Nikola Sudar, koji se 2012. godine sa suprugom vratio iz Velike Gorice.
„2012. sam se vratio tu sa suprugom. Tu me dočekala i stara majka koja je još uvijek živa sa devedeset i jednom godinom. Uglavnom živim od poljoprivrede. U mirovini sam. Dolaze mi djeca i ljudi kad god mogu. Naše selo je obnovljeno devedeset posto, ali ljudi su još u radnim odnosima pa dolaze kad ugrabe vremena“, kazao je Sudar.
Ističe kako odluka o povratku nije laka, ali vjeruje da nema ljepšeg mjesta od vlastitog zavičaja.
„Za povratak je uvijek teško se odlučiti u ove krajeve gdje nema nikoga, gdje nas u cijeloj župi ima desetak. Nezgodno je, ali tko god može neka se vrati na svoje. Ništa ljepše nema od svog kraja.“
Hodočasnici na putu prema Međugorju
Ilindan je na Solakovu Kulu doveo i brojne hodočasnike. Među njima su bili Božica i Piljo Zečević iz župe Zovik kod Brčkog, koji već deveti dan pješice hodočaste prema Međugorju.
„Na našem putu našlo se i ovo mjesto, Kula Solakova, gdje se obilježava patron župe svetog Ilije pa smo svratili da zajedno s njima slavimo svetu misu“, kazao je Piljo Zečević.
Sjećanja koja ne blijede
Janjko Renjo prisjetio se djetinjstva, odlaska u Njemačku i života koji ga je uvijek vraćao rodnom kraju.
Rođen u Gornjoj Vratnoj Gori, govori o obiteljskom podrijetlu, školovanju i godinama provedenim u inozemstvu, ali i o tome kako svake godine dolazi na Ilindan.
„Ovdje sam se krstio i bio dosta puta kum. Pokojnom župniku Marijanu Pešiću vodio sam konja kada je išao blagoslivljati kuće. Dok mogu dolaziti, ja ću dolaziti“, poručio je.
Župa koja živi zahvaljujući svojim ljudima
Župnik don Marin Marić naglašava kako gotovo svaka obitelj ili njezini potomci barem jednom godišnje posjete rodni kraj, bilo zbog groblja, svetkovina ili obiteljskih razloga.
„Župa danas broji dvadesetak vjernika, većinom starije životne dobi, ali ohrabruje me što sve više mladih pokazuje želju da oživi očevinu i djedovinu. U gotovo svakom selu vidi se novi crveni krov. To me doista raduje. Crkva može podržavati ljude, ali ne može graditi puteve ni rasvjetu. Ipak, ovo su ljudi vjere koji nisu zaboravili svoja ognjišta i svaki njihov dolazak meni je vjetar u leđa“, rekao je don Marić.
Tradicija koja se prenosi
Stipo Kolakušić iz Uzdola već desetljećima dolazi na Solakovu Kulu. Kao svirač harmonike godinama je sudjelovao u proslavama, nastojeći sačuvati običaj zajedničkog kola i druženja.
Mira Piplica, rođena u Bušlju, također redovito dolazi u rodni kraj, posebno za blagdan svetog Ilije. Iako danas živi kod Čapljine, naglašava kako mlađim članovima obitelji prenosi važnost poznavanja vlastitih korijena i vjeruje da će nastaviti tradiciju dolazaka.
Gostoprimstvo za sve koji se vraćaju
Posljednjih godina organizaciju susreta pomaže i Mato Remić sa svojim prijateljima i članovima obitelji.
„Prvih godina ljudi su sami donosili hranu i piće. Vidio sam da im treba pomoć, pogotovo onima koji dolaze iz Austrije, Njemačke i drugih zemalja. Zato smo odlučili organizirati sve kako bi se osjećali dobrodošlo i imali osnovne uvjete tijekom boravka“, kazao je Remić.
Veza koja traje
Iako su rat i iseljavanje gotovo ispraznili ovaj kraj, Solakova Kula i dalje ostaje mjesto susreta, molitve i zajedništva. Svake godine Ilindan potvrđuje da ljubav prema rodnom kraju ne nestaje, bez obzira na udaljenost i godine provedene izvan zavičaja.
To je na kraju proslave potvrdila i pjesma koja je ponovno odjekivala dolinom Neretvice, svjedočeći da korijeni ostaju ondje gdje je dom.
