Uoči blagdana, darivanja i obiteljskih okupljanja, dobro je prisjetiti se tradicionalnih vrijednosti koje su obilježavale naše krajeve. U nekim dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine te na otocima, djeca se nekada nisu darivala na svetog Nikolu, već na blagdan svete Lucije. Darovi su bili skromni i simbolični – slatkiši i suho voće poput oraha, naranči i jabuka, ostavljeni u čarapama, papučama ili ispod jastuka.
Blagdan svete Lucije snažno je ukorijenjen u hrvatskoj narodnoj tradiciji. Na taj se dan sije pšenica u tanjure ili zdjelice kao znak života, nade i plodnosti. Do Božića pšenica naraste i zazeleni se, a potom ukrašava božićni stol ili stoji ispod bora, uz jaslice ili u kutu doma. Često se podrezuje i veže hrvatskom trobojnicom radi ljepšeg izgleda.
U narodu je poznat i običaj promatranja vremena od svete Lucije do Božića. Prema pučkom vjerovanju, vrijeme svakog od tih dana najavljuje kakav će biti pojedini mjesec u nadolazećoj godini, pa se taj period smatra svojevrsnim prirodnim kalendarom.
Prema legendi, sveta Lucija potjecala je iz imućne obitelji i bila zaručena. Nakon hodočašća grobu svete Agate i ozdravljenja svoje majke, odlučila je raskinuti zaruke i imetak podijeliti siromašnima. Zbog svoje vjere bila je prokazana, zatočena i mučena, ali se kršćanstva nije odrekla.
Osuđena je na smrt, no prije pogubljenja primila je euharistiju i navijestila kraj progona kršćana. Kasnije je počela biti štovana kao svetica, a zbog predaje o izvađenim očima smatra se zaštitnicom vida. U umjetnosti se često prikazuje s očima na tanjuru i svjetiljkom kao simbolom svjetla. Budući da se 13. prosinca prema starom kalendaru smatrao najkraćim danom u godini, blagdan svete Lucije povezuje se s pobjedom svjetla nad tamom.
Sretan i blagoslovljen imendan svim Lucama, Lucijama i Lucijanama.
