Sv. Vlaho rođen je polovicom 3. stoljeća u kapadocijskom gradu Sebasti, na području današnje Anatolije u unutrašnjosti Male Azije. Vrlo rano stekao je ugled kao liječnik i iscjelitelj, a osobito se istaknuo brigom za siromašne i bolesne. Upravo mu je to dobročinstvo donijelo veliku naklonost naroda, nakon čega je izabran za biskupa Sebaste.
O njegovu ranom životu sačuvano je malo podataka, no poznato je da je tijekom progona kršćana skrivao svoju vjeru od rimske vlasti. Unatoč opasnosti, noću je, potkupivši tamničare, obilazio i hrabrio utamničene kršćane. Kada su se progoni pojačali, povukao se u planine Kapadocije gdje je, prema predaji, živio okružen divljim životinjama.
Na kraju je ipak uhićen i doveden u Sebastu. Budući da se odbio odreći kršćanske vjere i prihvatiti štovanje rimskih idola, bio je mučen te pogubljen 3. veljače 316. godine, kada mu je odrubljena glava. Smrt je doživio u vrijeme vladavine Licinija, samovladara istočnog dijela Rimskog Carstva.
Mučeništvo sv. Vlaha dogodilo se svega tri godine nakon Milanskog edikta kojim su Konstantin i Licinije kršćanstvu priznali ravnopravan status u Carstvu. Zbog političkih i obiteljskih sukoba između dvojice vladara, edikt se u Licinijevu dijelu Carstva nije dosljedno provodio. Novi progoni kršćana doveli su do rata s Konstantinom, u kojem je Licinije poražen i pogubljen 324. godine.
Štovanje sv. Vlaha postupno se proširilo diljem Europe, a posebno snažno ukorijenilo u Dubrovniku, gdje je postao ne samo zaštitnik grada, nego i njegov najvažniji simbol. Često se ističe kako mnogi gradovi imaju svoga sveca zaštitnika, dok sv. Vlaho ima svoj grad. Festa sv. Vlaha upisana je na UNESCO-ov popis svjetske nematerijalne kulturne baštine.
Ime Blaž potječe od latinske inačice imena Blasius, dok je ime Vlaho izvedeno iz grčke varijante Vlasios. Ime Blasius latinskog je podrijetla i znači „onaj koji tepa ili muca“, a sv. Vlaho se u kršćanskoj tradiciji štuje i kao zaštitnik od bolesti grla.
