Čak i prema vlastitim, često nepredvidivim političkim obrascima, nedavno Trumpovo kolebanje oko Grenlanda bilo je neuobičajeno snažno i simbolično, ocjenjuje New York Times. U kratkom razdoblju zagovarao je najveće teritorijalno širenje u američkoj povijesti, potom se bez jasnog obrazloženja povukao, pritiskajući saveznike prijetnjama koje je ubrzo ublažavao.
Trump je ponovno krenuo s maksimalističkim pristupom, tražeći da europska država ustupi golemo arktičko područje pod izlikom američke nacionalne sigurnosti. Time je, smatraju analitičari, ispitivao granice atlantskog saveza i sugerirao da bi manje zemlje trebale plaćati teritorijalnu cijenu za nastavak američke zaštite.
Takav način djelovanja uklapa se u obrazac koji prati Trumpovu političku karijeru, proizašao iz svijeta nekretnina, a temeljen na pritisku, zastrašivanju i održavanju protivnika u stanju neizvjesnosti. No ovoga puta naišao je na otpor. Nakon najava novih carina, financijska tržišta reagirala su padom, a saveznici su prvi put otvoreno izrazili nezadovoljstvo. Povratkom u Washington postalo je jasno da je nastala ozbiljna šteta za zapadni savez.
Povlačenje je obrazloženo vrlo neodređeno. Spominjao se okvir budućeg dogovora koji ne uključuje formalno američko vlasništvo, uz ideju dugoročnog aranžmana nalik najmu, kojim bi se proširila vojna prisutnost SAD-a na Grenlandu. Ipak, ostalo je nejasno na koji bi se način takav dogovor razlikovao od postojećeg sporazuma iz 1951. godine, koji SAD-u već daje široke vojne ovlasti.
Iako postoji mogućnost da je odustajanje od zahtjeva za vlasništvom samo privremeno, dugoročna šteta već je vidljiva. Poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, koji je desetljećima sprječavao izravne sukobe velikih sila i donosio korist Washingtonu, ozbiljno je poljuljan. Nakon krize s Grenlandom, percepcija američke upotrebe vojne i gospodarske moći u Europi promijenila se, možda i trajno.
Po prvi put nakon 1945. godine, Sjedinjene Države su tjednima otvoreno prijetile širenjem vlastitih granica, što je u europskim prijestolnicama izazvalo osjećaj da Washington više nije isključivo jamac sigurnosti, već potencijalni izvor nestabilnosti. Saveznici su počeli razmatrati kako opstati u svijetu u kojem se američka pouzdanost dovodi u pitanje.
Unatoč tome, europske zemlje nalaze se pred teškim izborom. Iako raste sumnja u američku dosljednost, zamjena za sigurnosni sustav u kojem SAD ima središnju ulogu praktički ne postoji. NATO i dalje ovisi o američkoj vojnoj i nuklearnoj snazi, što Trump često naglašava.
Ipak, nakon grenlandske epizode, europski čelnici s razlogom se pitaju gdje bi se sljedeći put mogli naći pod pritiskom. Ranije su se pojavljivale i tvrdnje o Kanadi kao potencijalnoj američkoj saveznoj državi, a retorika prema Ottawi dodatno je pojačala osjećaj nesigurnosti među najbližim partnerima SAD-a.
