Prof. dr. Ugo Vlaisavljević jučer je primio Zlatnu plaketu Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u BiH. U govoru zahvale osvrnuo se na značaj kulturnog i povijesnog pamćenja, ulogu znanstvenih institucija u očuvanju identiteta te na položaj i međusobne odnose triju naroda u Bosni i Hercegovini.

Govoreći o svojim ranijim vezama s Akademijom, prisjetio se predstavljanja knjige jednog od njezinih utemeljitelja te razmatrao odnos vremena, povijesti i kolektivnog sjećanja, usporedivši Akademiju s „vremenskim strojem kulturnog pamćenja“.

U nastavku je govorio o svom filozofskom putu, iskustvu sudjelovanja na svjetskom fenomenološkom kongresu u Santiago de Composteli te povezanosti filozofije, kršćanske tradicije i europske kulturne baštine.

Značajan dio obraćanja posvetio je povijesnim iskustvima hrvatskog naroda, ulozi Katoličke crkve kroz povijest te promišljanjima o političkoj teoriji i modelima uređenja pluralnih društava. Posebno se osvrnuo na ideje konsocijacijske demokracije i koncept društva sastavljenog od više političkih naroda.

Govoreći o ulozi akademskih institucija, Vlaisavljević je ustvrdio kako nacionalne akademije predstavljaju jedan od najsnažnijih pokazatelja političke i kulturne samosvijesti naroda, naglašavajući pritom potrebu usklađivanja nacionalnih interesa s univerzalnim znanstvenim i etičkim načelima.

U završnom dijelu govora istaknuo je važnost pravičnosti, međusobnog uvažavanja i razložnosti u višenacionalnom društvu te zahvalio Akademiji na priznanju, navodeći kako ga posebno cijeni jer ga je primio zajedno s profesorom Ivicom Šarcem, čiji je znanstveni rad posvećen proučavanju povijesnog položaja Hrvata.

Govoreći o svom prvom susretu s Akademijom, Vlaisavljević je istaknuo:

“Moje prvo priznanje od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je bila čast da budem jedan od predstavljača knjige ”Svjedok vremena” prvog predsjednika i jednog od rodonačelnika/utemeljitelja Akademije.”

Dodao je:

“Tim veća i iznenađujuća što se nismo osobno niti poznavali. Za mene je to bilo iskustvo susreta sa istinskim svjedokom vremena, pogotovu s njegovim svjedočenjem o onom najstrašnijem i najprvotnijem u njegovom životu, a to su bili užasi Križnog puta.”

O pojmu vremena i historijskog pamćenja rekao je:

“Ispisivao je to svjedočanstvo s početka knjige kao osamdesetogodišnjak o sebi šesnaestogodišnjaku. Mene je tu posebice dojmila Peharova ideja o dubini vremena, da vrijeme ima svoju dubinu, a dubina se stvara taloženjem vremena. Vrijeme iz trena u tren protječe, ali se i nakuplja, sliježe u slojevima, a to je povijest.”

Akademiju je opisao metaforički:

“Pehar je to naslikao u alegoriji mlina, vodenog stroja koji je obilježio njegov životopis: vode rijeke Trebižat protječu ali i pokreću teški kamen mlina koji daje zlatni prah ljudskog pamćenja i taloge kulturne tradicije. Upravo je Akademija – mlin s najtežim kamenom, vremenski stroj kulturnog pamćenja.”

O simbolici imena i ličnom intelektualnom putu naveo je:

“Ime Jakov je bilo upisano u moj životopis i prije toga. Kao ime svetog Jakova Starijeg kojeg nosi grad u Galiciji: Santiago de Compostela, mjesto kršćanskog hodočašća od 9. stoljeća naovamo, od doba najveće ugroze od muslimanskih osvajača Iberijskog poluotoka.”

“Tamo sam otišao na svojevrsno filozofsko hodočašće 1988. godine, jer sam bio u znanstvenom odboru Prvog svjetskog fenomenološkog kongresa. Moje prvo veliko filozofsko priznanje bilo je u sjeni apostola Jakova i jedne od najljepših katedrala na svijetu.”

O organizaciji tog kongresa dodao je:

“Otkud filozofi na 50. obljetnicu od smrti utemeljitelja fenomenologije Edmunda Husserla na mjestu hodočašća ka apostolovoj grobnici, to treba zahvaliti glavnoj organizatorici Anni-Teresi Tymienieckoj, američkoj Poljakinji, a ponajprije njenom velikom prijateljstvu i duhovnoj bliskosti s papom Ivanom Pavlom II.”

U dijelu govora koji se odnosi na historijske i političke reference, naveo je:

“Obrana “rvaskih zemalja”
O kršćanskom identitetu pred ugrozom i papi kao velikom zaštitniku govorio je prije samo par dana profesor Jure Zovko u svom nastupnom predavanju na Sveučilištu kao novoizabrani počasni član ove akademije.”

“U fokusu je bilo pismo renesansnog humaniste Marka Marulića tadašnjem papi Hadrijanu VI, njegov poziv za pomoć u obrani „rvaskih zemalja“ od najezde Turaka.”

“Pomoć je izostala, ali je to pismo dragocjeno svjedočanstvo o najranijoj ili prvotnoj nacionalnoj samosvijesti, o svijesti o jedinstvu hrvatskog i katoličkog identiteta, ali i o nadi u spas čitavog naroda u okrilju crkve.”

O filozofskim okvirima naveo je i:

“Podsjetit ću da je John Locke u svojoj Drugoj raspravi o vladi, koja je inspirirale očeve američke nacije, kao posljednju instancu borbe protiv nepravde, kada više nema pomoći na zemlji, uvrstio i „priziv nebesima“. Da takav priziv može uroditi plodom, najbolje svjedoči čudnovati zagovor Gospe Sinjske iz 1715. godine.”

O papama i historijskim paralelama rekao je:

“Spomenuh dvojicu papa, od kojih se prvi pokazao velikim zaštitnikom Hrvata. No, važno je također spomenuti i vezu između ove dvojice crkvenih otaca: Hadrijan VI je bio prvi papa ne-Talijan, Nizozemac, a nakon 453 godine drugi takav „stranac“ će biti papa Ivan Pavao II, Poljak Wojtyla.”

O političkoj teoriji i pluralnim društvima naveo je:

“Zanimljiva je okolnost da se nakon gotovo isto toliko godina, doduše ovaj put na svjetskoj sceni političke znanosti, pojavio jedan Nizozemac od kojeg bosanskohercegovački Hrvati mogu dobiti veliku pomoć protiv nepravde. Riječ je o američkom Nizozemcu Arendu Lijphartu, kod nas odavno prokazanom ocu učenja o konsocijaciji ili konsenzualnoj demokraciji.”

“Takvo učenje nije nikakva doktrina oslobađanje, nova ideologija ili politička religija, nego tek putokaz kako da se razumije pluralno društvo, društvo u kojem ima više od jednog političkog naroda, tj. tri samosvjesne nacije.”

O ulozi akademija u društvu rekao je:

“Ima li boljeg i validnijeg dokaza o postojanju tri samosvjesna politička naroda, nacije, a ne tek tri etničke ili vjerske skupine, od postojanja nacionalnih akademija u BiH?”

“Jer nacionalne akademije su institucije najvišeg znanja i ujedno najjasnije svijesti o povijesnom i kulturnom identitetu jednog naroda.”

“Čak i kada ima vrhunske, svjetski priznate znanstvenike, akademija koja nema ovaj kapacitet predstavljanja naroda, tek je društvo ili klub učenjaka.”

O etičkoj dimenziji znanja i politike zaključio je:

“To ne može biti ništa drugo nego mjera univerzalnog u zalaganju za partikularno – etička mjera pravičnosti, uviđavnosti za tuđi partikularni interes tako što svoj interes, kako je primijetio Kant, morate moći poopćiti i tako učiniti prihvatljivim i za one druge.”

Na kraju je citirao:

“Nije znanstveno, niti je opravdano svako nacionalno obilježje i nacionalni osjećaj izjednačavati i obilježavati nacionalističkim i šovinističkim etiketama… Za Bosnu i Hercegovinu mora biti stalni ceterum censeo – zlatno pravilo svjetskog etosa: Ne čini drugomu ono što ne želiš da drugi tebi čini.”