Svetkovina Kristova uzašašća ili Spasova naglašava Kristov ponovni dolazak te njegovu trajnu prisutnost u zajednici vjernika.
U ranokršćanskoj Crkvi cijelo uskrsno vrijeme slavilo se kao jedinstveno razdoblje s jedinstvenom temom Kristova prijelaza iz smrti u proslavu. Tek kasnije dolazi do razdvajanja pojedinih aspekata tog otajstva i oblikovanja zasebnih blagdana, među kojima je i Uzašašće Gospodinovo.
Prema izvještajima hodočasnice Eterije, jeruzalemski su kršćani još krajem 4. stoljeća zajednički na 50. dan slavili Uzašašće i silazak Duha Svetoga kao jedinstveno slavlje spasenjskog otajstva. U ostalim dijelovima Crkve u to se vrijeme već postupno uvodi odvojeno slavlje Uzašašća na 40. dan nakon Uskrsa.
Razvoj ovakve prakse povezuje se s biblijskim opisom u Djelima apostolskim gdje se navodi da se Isus „ukazivao četrdeset dana i govorio o kraljevstvu Božjem“ (Dj 1,3), kao i s simbolikom broja četrdeset u biblijskoj tradiciji. Sv. Augustin svjedoči o raširenosti ovog blagdana u Crkvi, naglašavajući njegovu opću prihvaćenost.
Danas se Uzašašće slavi kao svetkovina koja u liturgiji ističe Kristovo uzvišenje, ali i njegovo trajno djelovanje u Crkvi. Zborna molitva toga dana promatra Uzašašće i kao proslavu čovjekova uzdignuća, jer se po Kristovu djelu spasenja čovjek poziva na sudioništvo u nebeskoj slavi.
U krajevima gdje Uzašašće nije zapovjedna svetkovina, slavi se na sljedeću nedjelju, dok se dani između Uzašašća i Pedesetnice posebno usmjeravaju pripravi za dolazak Duha Svetoga.
