Zašto je Uzašašće Gospodinovo tako važan blagdan?
U kršćanskoj tradiciji blagdan Uzašašća Gospodinova često ostaje u sjeni Uskrsa i Božića, iako nosi duboko teološko značenje koje oblikuje srž naše vjere. Uzašašće nije samo “zaključak” Kristova zemaljskog poslanja, već temeljna točka u kojoj ljudska narav – naša narav – zauvijek postaje dio Božje stvarnosti. Od trenutka Kristova uzašašća, čovještvo više nije samo Božja slika, nego Njegova vlastitost. U tom događaju, Trojstvo više nije isto – jer u Bogu je sada zauvijek prisutno i čovještvo.
Više od uspomene – nova stvarnost
Nakon uskrsnuća, Isus se četrdeset dana ukazivao učenicima. Nije otišao odmah k Ocu, iako je mogao. Hodao je s njima, razgovarao, blagovao – pokazivao im da je doista živ. No, ne kao neko duhovno priviđenje, već kao uskrsli čovjek. Učinio je to kako bi ih pripremio, kako bi im omogućio da iskuse njegovu ljubav, dotaknu njegove rane i suoče se sa svojim strahovima, sumnjama i zatvorenostima. Novi život koji dolazi iz uskrsnuća nije čaroban trenutak – to je proces, put preobrazbe. Nije dovoljno „znati“ da je Isus uskrsnuo. Treba iskusiti.
Uzašašće – trenutak preokreta
No ključan korak toga procesa bio je Kristov povratak Ocu. Uzašašće nije kraj, nego vrhunac: trenutak kada je čovještvo, u liku uskrslog Krista, zauvijek ušlo u Božju slavu. Time ono postaje Božja trajna svojina. Više nije „samo“ ljubljeno – ono je u Bogu. I sve što je ljudsko – naša radost, naše muke, borbe, odluke, čak i naši grijesi – sada su prisutni u samom srcu Presvetog Trojstva, jer ih je Krist ponio sa sobom.
U tom smislu, Uzašašće je dovršetak Uskrsa. Ono ne „dopunjava“ Pashalno otajstvo, nego ga otvara prema vječnosti: sve ljudsko sada ima pristup Bogu, ima mjesto kod Oca. U Kristu, u njegovu uskrsnulom čovještvu, pripremljeno je mjesto za nas. U njemu naši porazi već sada mogu biti preobraženi u pobjedu, naše rane u slavu.
Blagdan koji nas određuje
Dok su Božić, Uskrs i svetkovine svetaca blagdani koje lako osjećamo – jer su bliski, dirljivi, ljudski – Uzašašće nas poziva na duboku duhovnu svijest o tome što znači biti čovjek u svjetlu vjere. Ono nam govori da naš život nije nešto izvanjsko Bogu, nego nešto što je On primio u svoje biće. Zato je Uzašašće blagdan nade – jer ono govori da sve naše, makar krhko i ranjeno, ima svoje mjesto u vječnosti.