Crkva 29. lipnja slavi svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka koji su, iako se u životu rijetko susretali, zajedničkom mučeničkom smrću zauvijek sjedinjeni u kršćanskoj tradiciji.
O njihovim životima najviše se zna iz novozavjetnih spisa, a posebno se izdvajaju tri ključna mjesta njihova susreta.
Prvi susret dogodio se u Jeruzalemu, gdje je, prema Svetom pismu, Pavao nakon obraćenja došao upoznati Kefu, odnosno Petra. „Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao 15 dana“, navodi se u Poslanici Galaćanima (Gal 1,18).
Pavao, iako školovan i obrazovan kod Gamaliela, prepoznaje Petrov autoritet te traži zajedništvo s njim i ostalim apostolima. „Ništa bez Petra“, ističe se u duhu crkvenog zajedništva, naglašavajući važnost hijerarhijskog jedinstva u ranoj Crkvi.
Drugi važan susret zbio se u Antiohiji, gdje Pavao, prema vlastitom svjedočanstvu, ukazuje na Petrovo ponašanje u vezi s jelom s poganima. „Njemu sam se u lice suprotstavio“, piše Pavao (Gal 2,11), naglašavajući važnost dosljednosti u naviještanju Evanđelja.
Taj se događaj, prema crkvenom tumačenju, ne odnosi na nauk vjere nego na ponašanje, pri čemu se ističe da Petrova uloga kao učitelja vjere ostaje neupitna u pitanjima dogme.
Treće mjesto njihova susreta bio je Rim, gdje su obojica, prema predaji, poginula tijekom progona za vrijeme cara Nerona. Petar je razapet naglavačke, dok je Pavao pogubljen odrubljivanjem glave, čime su zapečatili svoje propovijedanje mučeničkom smrću.
Njihov spomendan danas se obilježava diljem svijeta, a njihovi grobovi u Rimu postali su središta štovanja i hodočašća, uz veličanstvene bazilike podignute u njihovu čast.
