Sveta Katarina Aleksandrijska (287.–305.), djevica i mučenica koju časte i Istočna i Zapadna Crkva, rođena je u Aleksandriji. Prema predaji potjecala je iz ugledne plemićke obitelji te je bila poznata po svojoj iznimnoj ljepoti, učenosti i mudrosti. Jedan kršćanski pustinjak uveo ju je u vjeru i krstio.
U vrijeme cara Maksimina Daije, svim je stanovnicima Aleksandrije bilo naređeno da dođu u hram i žrtvuju idolima. Katarina se odazvala, ali je otvoreno pozvala kršćane da ostanu postojani i ne pristanu na poganske obrede. Car ju je nakon toga dao dovesti u palaču, nastojeći je pridobiti različitim obećanjima, pa čak i ženidbom. Angažirao je i pedeset najuglednijih filozofa i govornika kako bi pobili njezina uvjerenja. No, Katarina je svojom mudrošću i poznavanjem filozofije nadahnula mudrace, koji su se obratili na kršćanstvo.
Nakon toga je zatvorena i mučena. Kada ni tada nije odustala, naređeno je da bude pogubljena kotačem s bodežima, no predaja kaže da se kotač raspao. Na kraju je pogubljena odrubljivanjem glave. Vjeruje se da su anđeli njezino tijelo prenijeli na Sinaj, gdje je kasnije podignut samostan Svete Katarine.
U sakralnoj umjetnosti prikazuje se kao plemkinja, s palmom u ruci i kotačem s bodežima, okružena ružama. Često se prikazuju i njezine mistične zaruke s Kristom ili polaganje u grob. Smatra se zaštitnicom djevojaka, teologa, studenata, učitelja i filozofa.
U narodu su uz njezin spomendan vezane poznate uzrečice: „Sveta Kata, snijeg za vrata“ i „Katarina skoči van, do Božića mjesec dan“.
