Florijan se kao mladić pridružio rimskoj vojsci, u kojoj je zbog marljivosti i odlučnosti napredovao do čina časnika. Postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije).

Tadašnji rimski carevi Dioklecijan i Maksimilijan cijenili su Florijanove sposobnosti rješavanja problema i rada s ljudima te su ga smatrali čovjekom koji se uspješno suočava s teškim situacijama.

Međutim, u to vrijeme trpio je zbog svoje vjere. Iako je bio časnik u vojsci, nije se držao načela „ne pitaj, ne govori”, nego je otvoreno ispovijedao kršćanstvo u izrazito progonjenom razdoblju. Zbog toga je car poslao pomoćnika Aquilina da pogubi kršćane u području kojim je upravljao Florijan, ali i da ispita zašto se ne pokorava zapovijedima.

Kada se Aquilin susreo s njim, upitao ga je zašto odbija progoniti kršćane, na što mu je Florijan odgovorio: „Poručite caru da sam i ja kršćanin i da sam spreman doživjeti sudbinu namijenjenu drugim kršćanima.” Aquilin mu je potom ponudio napredovanje i povišicu ako promijeni stav, no Florijan je to odbio.

Aquilin je bio uvrijeđen te je naredio vojnicima da ga bičuju kako bi ga prisilili na promjenu odluke. No Florijan je odgovorio da je već mnogo propatio za cara, pa može podnijeti i nekoliko rana za svoja uvjerenja. Njegova hrabrost zaprepastila je Aquilina, koji se bojao da bi mogao potaknuti pobunu.

Kada je car saznao za događaje, naredio je progon kršćana na tom području. Kršćanske crkve i knjige bile su spaljene, vjernici protjerani i zatvarani, a potom prisiljavani da prinose žrtve rimskim bogovima.

Budući da nije izvršio zapovijed o progonu kršćana, Florijan je osuđen na smrt spaljivanjem. Predao se vojnicima kod Lorcha. Prema predaji, dok je stajao na lomači, poticao je vojnike riječima: „Ako je zapalite, na plamenim jezicima ću vam pobjeći u nebo!”

Uplašeni njegovim riječima, vojnici ga nisu spalili, nego je Aquilin naredio da mu se oko vrata stavi kamen i da bude bačen u rijeku Enns. Njegovo tijelo kasnije je pronašla pobožna žena koja ga je dostojno pokopala.

Oko šest stoljeća kasnije, između 900. i 955. godine, nedaleko od njegova groba sagrađen je samostan Svetog Florijana, a ubrzo se razvilo i istoimeno naselje. Njegove relikvije premještene su u to mjesto, koje i danas postoji nedaleko od Linza u Gornjoj Austriji.

Godine 1138. papa Lucije III. odobrio je zahtjev poljskog kralja Kazimira i krakovskog biskupa da se relikvije Svetog Florijana prenesu u Poljsku. Od tada postaje zaštitnik Poljske, a njegove relikvije i danas se čuvaju u Krakovu.

Dan Svetog Florijana ujedno je i Dan vatrogasaca. Posebno ga slavi Zagrebačka nadbiskupija jer je Sveti Florijan njezin drugotni zaštitnik.

Ime Florijan latinskog je podrijetla i dolazi od riječi florianus, što znači „cvjetni” ili „cvijeće”.