Premda je srce ljeta (koje se uglavnom smješta u razdoblje od polovice srpnja do polovice kolovoza) već za nama, još uvijek traju godišnji odmori i ima vremena za posjet nekoj od atraktivnih turističkih destinacija.

Jedno od takvih mjesta nalazi se u Turskoj, a riječ je o Derinkuyu, gradu pod kojim se nalazi čitav jedan skriveni svijet, zapanjujući poduhvat drevnih inženjera – podzemni grad istog imena u kome je moglo živjeti i do 20 tisuća stanovnika.

Danas je za posjetu otvorena samo polovica ovoga kompleksa iz jednostavnog razloga – neki prolazi među podzemnim prostorijama tako su uski, da se kroz njih može proći jedino pužući. Zato je grad pod zemljom bio praktički neosvojiv.

Grad je ukopan 85 metara ispod površine zemlje i ima 18 “katova”. Naravno, dugo se širio i dodavale su mu se nove prostorije, a ovaj kompleks spominje u četvrtom stoljeću prije nove ere Ksenofont, Sokratov učenik, grčki književnik, vojnik i filozof.

Prema stavu Odjela za kulturu Turske, ovaj grad su izgradili Frigijci, indoeuropski narod iz vremena antike, između 8. i 7. stoljeća prije nove ere, a vjeruje se da je proširen u doba Bizantijskog carstva.

Kako je i zašto nastao? Pretpostavlja se da su prve pećine služile kao skladišta i po potrebi skloništa pred raznim osvajačima kojih na vome prostoru nije nedostajalo.

Derinkuyu čije ime znači “duboki bunar” bio je u funkciji neprekidno, stoljećima.

Neko vrijeme bio je zaboravljen, a nanovo je “otkriven” šezdesetih godina prošlog stoljeća i pretvoren u turističku atrakciju. Priča kaže da su Derinkuyu ponovno otkrile kokoši jednog mještanina koje su zalazile u mračne prolaze i gubile se; tada, šezdesetih, počela su ozbiljna arheološka iskapanja i istraživanja ove jedinstve povijesne cjeline, piše BBC.

Otkrilo se da se povezane pećinske prostorije protežu stotinama kilometara, i da je Derinkuyu doduše najveći, odnosno najdublji grad, ali da u čitavoj pokrajini pod zemljom postoji više od 200 manjih gradova koji su vjerojatno povezani tunelima i stvaraju golemu pozemnu mrežu nastambi u kojima se moglo smjestiti i 100 tisuća ljudi.

Kroz grad teče svježa pitka voda – ponornica, jer su se stanovnici bojali otrovanih izvora – a otkriven je i složen ventilacijski sustav.

Same prostorije bile su osmišljene kao privatni stanovi, zajednički prostori, oružarnice, groblja, škole, štale, skladišta i svetišta.

Također, otkriveni su i otvori za hitnu evakuaciju, odnosno, bijeg na površinu. Pronađeni su čak i ostaci vinarije.

Grad je imao, dakle, i mnogo prednosti i udobnosti. Jedna od njih je i zaštita od velikih zima i vrućina, ali, budući da čovjek nije krtica, život pod zemljom neminovno je stvarao i osjećaj zatočeništva.

Za osvjetljene su služile baklje, uljanice i lojanice, živjelo se u polutami, bez sunca, a neki dijelovi grada, osobito oni u blizini podzemnih voda, vlažni su. Međutim, u podzemnom se gradu mogao sačuvati život – i imovina- pa su za velikih opsada i ratova ljudi tu stanovali mjesecima, a katkad i godinama bez izlaska na površinu.

Danas turisti opsjedaju oaj lokalitet koji je 1985. uvršten na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine.

Ne preporučuje se jedino klaustrofobičnima.

Uz to, interesantno je da sve podzemne tajne u ovom dijelu pokrajine Anatolije još nisu iskopane.

Otkrivaju se i novi gradovi, a prije osam godina naišlo se na jedan koji bi mogao biti veći od svih do sada poznatih. Istraživanja još traju.

n24.ba