Navršavaju se 32 godine od humanitarne akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, jedne od najznačajnijih misija koja je pomogla Hrvatima Središnje Bosne u ratnim godinama. Fra Iko Skoko, jedan od organizatora, u tekstu za Večernji.ba prisjetio se detalja i okolnosti koje su prethodile polasku konvoja i samom putovanju.

Skoko opisuje kako su najprije najavili i uredno prijavili policiji na Črnomercu molitveni skup planiran za 13. studenoga 1993. ispred vojarne UNPROFOR-a. No, policija je dan ranije zabranila okupljanje. Zagreb je ujutro osvanuo pod gotovo pola metra snijega, a unatoč tome dr. Slobodan Lang i fra Iko Skoko pojavili su se na Ilici prije 10 sati. Ubrzo je stiglo i desetak policajaca, pa je bilo jasno da se skup ne može održati na ulici.

Zamolili su župnika fra Maksimilijana Hercega da se molitva premjesti u crkvu sv. Ante, što je on i dopustio. Ubrzo su stigli i studenti Franjevačke teologije Bosne Srebrene sa profesorima koji su tada bili u izbjeglištvu u Samoboru. Molilo se za mir, stradale i prognane, a dr. Lang je govorio o ideji “Bijelog puta”.

Slijedile su tribine diljem Hrvatske na kojima su franjevci, liječnici i humanitarci objašnjavali situaciju u Bosni Srebrenoj. Konvoj se pripremao u Ilici i na Zapadnom kolodvoru, gdje je 10. prosinca 1993., na Međunarodni dan ljudskih prava, više od tisuću građana ispratilo pedesetak kamiona punih pomoći. Nakon blagoslova biskupa mons. Josipa Jezerinca konvoj je krenuo prema Središnjoj Bosni, a putem je rastao, osobito nakon Splita, zahvaljujući pomoći franjevaca Bosne Srebrene.

U Rami su vjernici danima postili i molili za uspješan prolaz konvoja, dok su franjevci organizirali posljednje pripreme. Fra Mijo Džolan i Ramci pružali su podršku svima koji su čekali daljnje upute.

Po ulasku na područje pod kontrolom Armije BiH, konvoj se suočio s napadima i krađama. Novinarka Silvana Mendušić bila je napadnuta, a kabina jednog kamiona pretvorena je u improviziranu kapelicu gdje su članovi konvoja molili unatoč hladnoći i opasnosti.

U Lašvansku dolinu stigli su 20. prosinca 1993., gdje ih je, prema Skokinoj procjeni, dočekalo desetak tisuća ljudi. Usijedili su emotivni susreti, posjeti ranjenicima i prizori rađanja u garažnom prostoru koji je služio kao rodilište.

Povratak 22. prosinca bio je iznimno težak, osobito za vozače koji su nakon mjeseci izbivanja samo nakratko vidjeli svoje obitelji. Svi sudionici morali su napustiti dolinu istim konvojem, što je izazvalo bolne rastanke.

Prije povratka u Uskoplje konvoj je ponovno napadnut. U tom je napadu ubijen vozač Ante Vlajić, a ukradeno je 28 kamiona.

Unatoč tragediji, “Bijeli put” je postao simbol zajedništva i kasnije je potaknuo nove humanitarne konvoje “Mira i ljubavi”. Kako ističe fra Iko Skoko, “Konvoj Bijeli put je i danas živi.”