Nobelov odbor dodijelio je Ivi Andriću nagradu priznajući njegov ukupni književni opus, a posebno epsku snagu kojom je oblikovao teme i ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje. U obrazloženju su istaknuta djela Na Drini ćuprija, Gospođica i Travnička hronika, koja se često zajednički nazivaju „Bosanska trilogija“.
U svečanom govoru pod naslovom O priči i pričanju Andrić je naglasio važnost humanosti, slobode stvaranja i moralne odgovornosti pripovjedača. Istaknuo je kako književnost njegove domovine predstavlja napore jedne male zemlje koja nastoji nadoknaditi posljedice turbulentne prošlosti.
Svojim pismom iz 1962. Andrić je obavijestio institucije Bosne i Hercegovine da poklanja polovicu iznosa Nobelove nagrade narodnim bibliotekama, a kasnije je darovao i preostali dio, čime je u cijelosti nagradu usmjerio razvoju bibliotekarstva u BiH.
Andrić je stvarao od prijeratnog razdoblja, počevši s Ex Pontom 1918., nakon čega su slijedila djela Nemiri, Put Alije Đerzeleza, pripovijetke i eseji. Nakon Drugog svjetskog rata objavljuje svoja najzrelija djela, među kojima se ističu Gospođica, Travnička kronika, Na Drini ćuprija i pripovijetka Prokleta avlija. Premda realist, u svojim pričama produbljuje simboliku i unutarnju dramatiku svakodnevnih događaja.
Snažnim prikazima bosanske prošlosti, mentaliteta i ljudske naravi, Andrić je stvorio jedinstven književni svijet čiji su najtrajniji simboli mostovi. Njegovo djelo ostalo je trajno obilježje jugoslavenske i južnoslavenske književnosti, a mnogi ga, poput akademika Krešimira Nemeca, smatraju piscem koji je književnost stavio u službu čovjeka, dijaloga i razumijevanja među kulturama.
Ivo Andrić preminuo je 13. ožujka 1975. u Beogradu, a nakon njegove smrti započeli su sporovi oko nasljeđa i autorskih prava, koji se djelomično vode i danas.
