Na Groblju mira na Bilima u subotu se nije govorilo samo o prošlosti. Govorilo se o ljudima čija su imena desetljećima bila bez groba, o obiteljima kojima je bilo uskraćeno pravo na dostojanstveno sjećanje, ali i o odgovornosti živih da se prošlost ne pretvori u razlog za nove podjele.

Upravo je ta poruka obilježila komemorativni program i svetu misu zadušnicu na kojoj se okupio veliki broj vjernika i predstavnika političkog i društvenog života.

Dopredsjednica HDZ-a BiH i zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Darijana Filipović kazala je kako „svaka žrtva ima pravo na istinu, svaka obitelj pravo na sjećanje, a svaki narod pravo na uspomenu na svoje mrtve“.

I teško je pronaći prikladnije mjesto za takvu poruku od Groblja mira.

Više od 20.000 križeva danas svjedoči o ljudima koji nisu bili samo brojke u povijesnim knjigama. Iza svakog križa nalazi se ime, a iza svakog imena život. Netko je nekada čekao tog čovjeka da se vrati kući. Netko je za njim tugovao. Netko ga je volio.

U tome i jest najveća tragedija svake žrtve – kada čovjeka, nakon što mu je oduzet život, pokušaju oduzeti i pravo na sjećanje.

Ali sjećanje ne bi trebalo biti oružje.

Ono može biti upozorenje. Može biti mjesto na kojem ćemo se prisjetiti koliko su rat, mržnja i ideologije koštali obične ljude. Može biti način da djeci prenesemo istinu o onome što se dogodilo, ali bez toga da im istodobno prenosimo mržnju prema onima koji su rođeni desetljećima poslije.

Upravo je zato snažno odjeknula poruka Filipović kako cilj nije „učiti djecu mržnji“ niti svoju patnju predstavljati većom od patnje drugih.

To je možda i najvažnija poruka Groblja mira.

Jer mir ne znači zaborav. Naprotiv, pravi mir može počivati samo na istini, priznanju žrtve i dostojanstvu svakog čovjeka.

„Mi ne stojimo na groblju osvete, mi stojimo na groblju mira“, zaključila je Filipović.

I možda bi upravo ta rečenica trebala ostati kao trajna poruka s Bila – da se mrtve ne zaboravi, ali i da se zbog njih više nikada ne ratuje.