Umirovljenje dugogodišnjeg profesora na sarajevskom KBF-u mons. Pave Jurišića označava završetak tri desetljeća predanog akademskog i svećeničkog djelovanja. Iako zaključuje radni staž, za njega mirovina ne znači mirovanje. Još od ratnih godina, kada je Vrhbosanska katolička teologija djelovala u izbjeglištvu u Bolu na Braču, mons. Jurišić postao je prepoznatljiv kao tihi, ali nezamjenjivi stup i spona između studenata, znanja i crkvenih institucija. Kao profesor, prvi dekan KBF-a, predavač na 16 kolegija te postulator kauze sluge Božjega Josipa Stadlera, ostavio je dubok trag u životima studenata i vjernika.

Kolege, studenti i vjernici pamtit će ga po bogatom znanju, ali još više po blagosti, skromnosti i vjeri koja je nadilazila akademske okvire. Njegov profesionalni put, od ranog školovanja do doktorata u Münchenu, svjedoči o iznimnoj marljivosti i ustrajnosti. „Jednostavno sam išao iz godine u godinu da vidim što će se dogoditi“, rekao nam je mons. Jurišić prisjećajući se vlastitog duhovnog poziva.

Nakon svećeničkog ređenja i nekoliko župnih službi, nastavio je akademsko usavršavanje u Njemačkoj, gdje je doktorirao 1992., u jednoj od najtežih godina za njegovu obitelj i domovinu. Povratkom u BiH započeo je dug period predavanja, istraživanja i administrativnog rada na KBF-u, gdje je obnašao brojne funkcije – od tajnika i prodekana do prvog dekana.

„Mogu reći da nisam osjećao poteškoće u komunikaciji sa studentima… Najteže mi je bilo vrijeme kada sam kao dekan morao voditi nekakve razgovore i pregovore nakon kojih sam odlazio s određenom gorčinom u želudcu“, rekao je mons. Jurišić dodajući kako „pamti samo sretne dane“.

Njegov rad nadilazio je fakultetske zidove. Bio je ključna osoba u procesu prikupljanja građe o sluzi Božjem Josipu Stadleru, voditelj Katehetskog instituta, član više vijeća i akademija te kanonik Prvostolnog kaptola. Papa Benedikt XVI. 2011. dodijelio mu je naslov monsinjora, a kasnije je postao i arhiđakon Gučogorskog arhiđakonata te prepošt Vrhbosanskog kaptola.

Uz sve službe, ostao je prepoznatljiv kao „privatna osoba“ – jednostavan, blag i uvijek spreman pomoći. U široj obitelji zvali su ga „Ujko“, a u šali na fakultetu „barski biskup“, jer je volio druženje, pjesmu i sijela uz harmoniku. Nikada nije gubio strpljenje ni mirnoću, čak ni kada su mu dva puta ukrali automobil. „Auto je za mene sredstvo koje treba služiti svrsi, a nikako ljubimac… Ne znam tko je ukrao, ali mogu naslutiti. Nisam se ni raspitivao“, rekao je.

Odlazak u mirovinu ne znači kraj njegova služenja. „Istina je da sam zamoljen da privremeno odem u Ulm gdje ću pastoralno skrbiti za naše ljude…“, kazao je, dodajući da nastavlja i rad na Stadlerovoj kauzi te ostaje kanonik.

Mons. Pavo Jurišić ostavlja naslijeđe koje se ne mjeri titulama, nego ljudskošću, vjerom i utjecajem na generacije studenata, svećenika i vjernika. Svojim je primjerom pokazao kako se može živjeti skromno, a ostaviti veliko djelo. „Roditelji su me učili da čuvam obraz, da budem vjeran Bogu i Crkvi. U svemu se prepuštam njegovu milosrđu“, zaključio je.

I dok za njim ostaju tiho zatvorena vrata predavaonice, njegov glas, smijeh i blaga riječ još će dugo odzvanjati u hodnicima KBF-a, ali i među vjernicima u Njemačkoj, gdje započinje novo poglavlje svojega služenja.