Hrvatski saborski zastupnik Dario Pušić, izabran na listi dijaspore, u svom je obraćanju istaknuo kako se Hrvate u Bosni i Hercegovini i dalje dovodi u težak položaj te da se u mnogim sredinama povratak gotovo onemogućuje.
Podsjetio je da ni trideset godina nakon Daytona nije postignuta sigurnost povratka, posebno u krajevima koji tijekom rata nisu bili pod nadzorom HVO-a. Na tim područjima, prema njegovim navodima, povratak je otežan nizom administrativnih zapreka, političkih opstrukcija i sigurnosnih incidenata. Oni koji su se vratili često su se suočili s prijetnjama, zastrašivanjem i nasiljem. Pušić je među primjerima naveo tragičan slučaj obitelji Anđelić u Konjicu te napade na hrvatske povratnike na području Republike Srpske. Smatra da ti primjeri jasno ukazuju na sustavno kršenje Aneksa 7. i posebnu ranjivost Hrvata u procesu povratka.
U drugom dijelu obraćanja osvrnuo se na projekte zatvaranja rudnika u Federaciji BiH, koji se provode uz međunarodnu financijsku pomoć. Iako se predstavljaju kao ekološki zahvati, Pušić naglašava da pojedine planirane aktivnosti imaju izrazito negativne posljedice za hrvatske zajednice. Kao najizraženiji primjer izdvojio je mjesto ZRičice, u kojem gotovo svi stanovnici pripadaju hrvatskom narodu. Prema planu rudnika, to bi područje bilo zahvaćeno preseljenjem, što uključuje gašenje desetaka domaćinstava te prenamjenu stotina dunuma zemlje.
Naglasio je da gubitak zemlje nije samo tehničko ili administrativno pitanje, nego zadire u identitet, sigurnost i opstojnost cijele zajednice. Uz to, ekonomska analiza projekta pokazuje da ulaganje od više od deset milijuna eura ne donosi isplativu dobit te da u studiji nedostaju ključni elementi – program preseljenja, socijalna zaštita za stanovnike i kvalitetna procjena utjecaja na okoliš.
Pušić smatra da takvi nedostaci upućuju na to da stvarni cilj nije ekonomski razvoj, nego dodatno potiskivanje Hrvata iz središnje Bosne.
