Marko Perić, rukometaš iz Nove Bile, svojim talentom i predanošću sportu postao je inspiracija mladima u lokalnoj zajednici.
U razgovoru za naš portal N24, podijelio je svoja iskustva, izazove i planove za budućnost, ističući koliko je važno vjerovati u sebe i svoje snove. Donosimo vam priču o njegovom sportskom putu i što za njega znači biti dio rukometne zajednice.
1. Marko, dobro nam došao. Hvala ti na odazivu za naš poziv. Drago nam je da imamo priliku razgovarati s mladim rukometašem iz Nove Bile čiji je uspjeh definitivno neupitan. Naš razgovor započeti ćemo tvojim kratkim predstavljanjem pa ćemo se usredotočiti na karijeru. Možeš nam reći nešto o sebi.
Prije svega da se zahvalim na pozivu i odabiru mene za ovaj kratki intervju. Drago mi je da vas mogu ukratko uputiti u moju rukometnu karijeru koja je počela dosta rano. Kako ste već rekli ja sam Marko Perić, rođen sam 01.01.2007. u jednom malom ali za mene velikom mjestu Nova Bila. Tu sam proveo svoje djetinjstvo i najljepše godine života sa svojom obitelji i prijateljima.Završio sam osnovnu školu u Novoj Biloj i prvi razred srednje škole za smjer medicinskog tehničara nakon čega sam prelaskom u drugi razred napustio državu i krenuo putu rukometa koji me je odveo u Njemačku. U Njemačkoj sam započeo svoju karijeru u jednom osrednjem gradu pored glavnom grada Berlina pod imenom Cottbus. Ove godine sam se iz velike Njemačke prebacio u našu susjedu zemlju Hrvatsku gdje sam nastavio igrati rukomet za klub RK Bjelin Spačva Vinkovci koji već pokaziva velike uspjehe u najjačoj hrvatskoj ligi a i u većim europskim takmičenjima. Tu u Vinkovcima sam nastavio i školu koju sam i pauziro u BiH i trenutno sam jako zadovoljan sveukupnom situacijom u Hrvatskoj.
2. Odlično Marko, vjerujemo da je iskustvo u Njemačkoj prenešeno i u Hrvatsku. Kada zapravo započinje tvoja rukometna karijera?
Moja rukometna karijera počinje je u mom rodnom mjestu gdje sam sa svojih 12 godina počeo trenirati rukomet. Tu (zlatnu) generaciju Nove Bile tada je predvodio trener Zvonko Perić kojeg da nije bilo vjerujem da nebi bili ničeg sto danas radim. Zapravo moj početak je zanimljiv jer prvobitno sam bio igrač (lijevi bek) ali ja se osobno nisam pronalazio u tome pa sam svaki trening kada nismo imali golmana stajao između vratnica i to me je nekako ispunjavalo i tako sam branio pod treninzima iako sam bio igrač na utakmicama i onda me je trener (Zvonko Perić) pitao da li želim braniti i na utakmica, gdje je moj odgovor bez razmišljanja bio DA, iako moram naglasiti da se mojim roditeljima nije svidjela ideja da budem golman ali kako je vrijeme prolazilo i kako sam pokazivo neke rezultate kao golman u omladinskim ligama moji su roditeljima vidjeli da ja to volim i onda su se i sami složili da je bolje da budem vratar. Ovom prilikom bi se htio zahvaliti mom tadašnjem treneru Zvonki Periću koji me je motivirao da budem golman i davao mi šansu da pokažem da to volim i da uživam u tome jer da on nije predložio da budem golman tko zna da li bi se ista od ovog danas dogodilo.
3. Marko možeš li nam reći s koliko godina napuštaš svoj dom i započinješ svoju karijeru? Kakvo ti je to iskustvo donijelo?
Kako volim rukomet i kako imam želju za uspjehom poželio sam i nova iskustva tako da sam se već sa petnaest godina odlučio odlazak u Njemačku sam bez roditelja tražiti put do uspjeha. Gore sam živio u jednom gradu pored Berlina pod imenom Cottbus gdje sam proveo punih godinu dana. U Njemačkoj mi je se bilo jako teško prilagoditi zbog jezika,ljudi i hrane koja se totalno razlikovala od naše. Igrao sam u klubu gdje i nisam imao baš najbolje iskustvo i sa ljudima i samim timom jer njemci su kao njemci, svi znamo kakvi i kako gledaju na strance. To mi je bila i prva godina bez roditelja da živim sam i jakom mi je čudno bilo jer prvi put sam morao sam sebi prati veš, peglati praviti hranu i mislim da je to bilo jako dobro životno iskustvo, plus upoznao sam mnogo ljudi koji su mi pokazali kako život nekad zna biti okrutan i kako svako gleda svoj interes i dobrobit ali ne mogu reći ipak ta mi je to bila najteža godina života i najveća pogreška karijere do sada ali sigurno jedan od teži perioda života koje sam proživio. Bio sam bio 1500 kilometara od kuće i 700 kilometara od sestre koja mi je tada bila najbliža od svih ljudi koje znam sa svojih 15 godina ali rekao bi da mi je sve to bilo jako veliko iskustvo i da će mi dosta pomoći u narednim godina života jer sam vrlo mlad naučio dosta o životu i ljudima.
4. Kao i svaki mladi sportaš, uvijek postoji netko tko mu je uzor, idol, netko čiju karijeru bi volio imati? Postoji li netko za tebe i ako da, tko?
Pa moj veliki uzor je nas mladi hrvatski reprezentativac Dominik Kuzmanović koji za svoje godine izvodi čuda među vratnicama i trenutno je jedan od najboljih golmana svijeta. Njega se može definisati kao jako dobro naučenog golmana i mirnoča koju je jako teško savladati pogotovo u tim godinama. Jednog dana bi volio imati karijeru kao što je on izgradio i savladiti mirnoču koju ako savladaš mozeš postići jako velike rezlutate kao sto je Kuzmanović.
5. Kada bi morao navesti jedno životno doba tijekom treniranja koje ti je ostavilo najviše utjecaja, koje bi doba izabrao, u kojem klubu, s kojom ekipom?
Najljepši period u mojoj karijeri je zasigurno vrijeme koje sam proveo u svom prvom “profesionalnom klubu” Mrk Iskra BUGOJNO. Tu sam proveo dvije pune godine i prvi put doživio seniorski rukomet i prve prave golmanske treninge sa trenerom Franom Đikićem. Mrk Iskra kao klub je bio jako dobar za moj razvitak i mnogo su mi pomogli svim aspektima. Ali kad sam kod Iskre moram pomenuti njihovu navijačku skupinu “VANDALI” koja je svaku domaću utakmicu u Bugojnu činila nezaboravnom pogotovo onu protiv tuzlanske slobode gdje smo izborili bodove za opstanak u najjačoj bosanskohercegovackoj ligi. S toga bih rekao da mi je to jedno od najljepših trenutaka u karijeri i da će mi sigurno ostati upamčen do kraja života.
6. Na kratko ćemo se vratiti na tvoj odlazak od doma. Koliko ti je to teško palo?
Pa odlazak od kuće sa samo 15 godina i odvajanje od roditelja mi je jako teško palo kao što bi palo svakom drugom djetetu u tim godinama i to mi je bio jedan, ajmo reći šokova koje sam doživio. Sad kada vratim “film” rekao bih da sam prerano otišao od kuće ali Bože moj sve je to jako dobro iskustvo i sigurno će mi biti od koristi u budućnosti.
7. Postoje li neki rituali koje obavljaš prije utakmice? Neke navike i slično?
Što se tiće rituala prije utakmice rekao bi da mi je ritual otići na ručak i na kavu sa suigračima gdje malo prokomentarišemo utakmicu koja nam slijedi i razmjenimo razmišljanja u vezi protivničke ekipe. Cilj mi je da mi je sto ugodnije i da sam pod što manjim stresom na dan utakmice kako bi sav fokus i energiju dao i potrošio tijekom utakmice i donio pobjedu svome timu.
8. Tko je tvoj najveći motivator tijekom karijere? Netko bez čije pomoći ne bi mogao djelovati?
Moja najveća motivacija i oslonac u mom putu je sigurno moja obitelj i prijatelji zbog kojih sve ovo radim jer bih njih želio učiniti ponosnima i vidjeti ih sretnim. Naravno moji roditelji i sestra su mi tu najveći oslonac i motivacija jer su bili tu kada nitko nije bio i oni su bili u svim teškim situacijama koje sam prolazio. Davali mi savjete u svakoj odluci koja je bila bitna za moje školovanje i karijeru i stvarno bih im se volio odužiti za sve sto su mi uradili i pomogli.
9. Marko, zahvaljujemo ti se na izdvojenom vremenu i ugodnom razgovoru s nama. Vjerujemo da će naš idući razgovor biti bogatiji za još puno tvojih iskustava i uspjeha. Želimo ti puno sreće!
Hvala vama još jednom na pozivu i na lijepim riječima. Tu sam da razmijenim iskustva i dam motivaciju ostalim mladima da ne odustaju i ne boje se budućnosti!
Za naš portal, govorio je Marko Perić iz Nove Bile, mladi rukometaš čija je karijera tek počela a već je vrijedna priče i pažnje!
Pratite nas i dalje!
