„Zdrobljena glava, izvađene oči, lica nema…“ – ovim potresnim riječima umirovljeni general Željko Glasnović opisao je stravične prizore zatečene nakon masakra u Križančevu Selu, čija se tužna obljetnica obilježava danas.
Bivši saborski zastupnik osvrnuo se na događaje poznate kao „Krvavi Badnjak“ iz 1993. godine, prisjećajući se zapovijedi Armije BiH koje su prethodile pokolju te naglasivši poraznu činjenicu da ni tri desetljeća kasnije nitko od nalogodavaca nije procesuiran.
U svojoj objavi podsjetio je da je 22. prosinca 1993. godine, dva dana uoči Badnjaka, u Lašvansku dolinu, tada potpuno okruženu snagama Armije BiH, stigao konvoj od oko 120 kamiona s humanitarnom i medicinskom pomoći iz Hrvatske. Prolazak konvoja prethodno je dugo dogovaran, a zapovjednici HVO-a i Armije BiH potpisali su i dvodnevno primirje kako bi prolazak bio siguran.
Unatoč tome, u ranim jutarnjim satima, dok je sporazum o prekidu vatre još vrijedio, izvršen je brutalan napad na Križančevo Selo. Zapovijed za napad, koju su izdali Mehmed Alagić i Džemo Merdan, zapovjednik i dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH, glasila je:
“…uništiti svu živu snagu, uključujući žene, djecu i starce na području Novog Travnika, Nove Bile, Viteza i Busovače radi spajanja na prometnicu Vitez–Kruščica. U tu svrhu upotrijebite sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju i raspoloživa kemijska sredstva, sve u slavu Uzvišenog Allaha”.
Operacija je nosila kodni naziv „Krvavi Badnjak“, a nakon nje uslijedili su prizori nezamislivog užasa. Prema navodima, pripadnici Armije BiH ubijali su sve na što su naišli – ljude i životinje – a potom su opljačkali selo i zapalili sve kuće i gospodarske objekte.
U napadu su ubijena 44 pripadnika HVO-a i civila hrvatske nacionalnosti, među kojima su bile žene i starije osobe, dok je još 30 vojnika HVO-a zarobljeno i odvedeno živo. Tek nakon 39 dana, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog križa, 1. veljače 1994. godine predana su tijela ubijenih zarobljenika.
Medicinska dokumentacija svjedoči o krajnjoj brutalnosti zločina. Tijela su bila toliko izmasakrirana da je liječnik koji je obavljao identifikaciju, nakon jedanaeste žrtve, zbog šoka i užasa izgubio svijest, čime je vještačenje prekinuto. U zapisniku do tog trenutka, između ostalog, navedeno je:
“Zdrobljena glava… izvađene oči… lica nema… preklan, rez širok 15 cm…”.
Ni nakon 30 godina za ovaj zločin, kao ni za brojne druge, nitko nije odgovarao. Imena žrtava i njihova patnja ostaju trajno urezani u kolektivno sjećanje, uz molitvu da im Gospodin podari vječni mir i primi ih u svoje nebesko kraljevstvo. Počivali u miru Božjem.
Više o tome pročitajte Ovdje.
