Zajedničko spomen-obilježje poginulim, ubijenim i nestalim ostaje trajan svjedok istine, ali i izraz zahvalnosti za podnesenu nesebičnu žrtvu
Na Musali u Konjicu 18. srpnja, u sklopu Dana sjećanja koji se obilježava subotom uoči blagdana svetog Ilije Proroka, bit će otkriven spomenik poginulim, ubijenim i nestalim Hrvatima Konjica u proteklom Domovinskom ratu. Hrvatski narod u dolini Neretvice teško je stradao u ratu, a njegov progon sa stoljetnih ognjišta pratili su brojni i iznimno okrutni zločini nad zarobljenim braniteljima i civilima, koji su uglavnom ostali nekažnjeni. Zajedničko spomen-obilježje poginu lim, ubijenim i nestalim ostaje trajan svjedok istine, ali i izraz zahvalnosti za podnesenu nesebičnu žrtvu. Inicijator izgradnje je konjička podružnica Udruge dragovoljaca invalida Domovinskog rata HVO-a HB, na čijem je čelu Marinko Romić. Romić je sudionik Domovinskog rata, pripadnik brigade Herceg-Stjepan i 2. gardijsko mehanizirane brigade HVO-a, koji je kao pripadnik Oružanih snaga BiH i po završetku rata u BiH nastavio davati svoj doprinos izgradnji mira u svijetu. Sudionik je i operacije „Enduring Freedom“na području operacija u provinciji Kandahar, dobitnik Bronze Star Medal, US Army. Umirovljen je u činu brigadira OS-a BiH.
Kao i svake godine dosad, i ove godine Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata u subotu uoči Ilindana obilježava Dan sjećanja na sve žrtve hrvatskog naroda s područja općine Konjic u Domovinskom ratu, pod sjećajući na to da je hrvatski narod Konjica prošao kroz teška vremena patnje i stradanja. Tijekom Domovinskog rata više od dvije stotine Hrvata Konjica dalo je svoj život kako bi sačuvali svoj identitet, dostojanstvo i čast.
Prije svega važno je naglasiti da Hrvati općine Konjic, jednako kao i Hrvati u cijeloj Bosni i Hercegovini, nikada nisu željeli rat, nego živjeti u miru na svojim stoljetnim ognjištima. Ipak, bili smo itekako svjesni da sve ono što se događalo na prostoru bivše države početkom devedesetih godina nije nosilo mir ni sigurnost, ali i da se demokratske promjene koje su bile na vidiku neće odvijati na miran i demokrat ski način. Pratili smo sve ono što se događalo u susjednoj Republici Hrvatskoj, pa i u Republici Sloveniji. Kada su srpske snage i snage bivše JNA napale Republiku Hrvatsku, bili smo potpuno svjesni da će se sukob s područja Republike Hrvatske u određenom trenutku pre liti i na teritorij Bosne i Hercegovine. U ljeto 1991. godine počeli smo se pripremati za sve ono što će se poslije i dogoditi. U to vrijeme mala skupina ljudi stalno je pratila i analizirala stanje na terenu te donosila odluke tko, što, kada i gdje treba učiniti kako bismo zaštitili živote ljudi i sačuvali kritičnu infrastrukturu na području općine Konjic i na taj način ojačali pregovaračku poziciju onih koji su se zalagali za mirno rješenje i izbjegavanje sukoba. Konjic je po svom zemljopisnom položaju imao izniman strateški značaj za bivšu državu i tzv. JNA.
U prilog toj tvrdnji ide činjenica da se na području općine Konjic nalazilo nekoliko iznimno značajnih infrastrukturnih objekata bivše vojske, ne samo za Konjic i BiH nego i za cijelu bivšu državu. Među ostalim, to su bili Armijska ratna komanda (ARK – objekt D-0) u Ljutoj, glavno zapovjedno mjesto u slučaju rata, skladišta JNA na području sela Čelebići, odnosno naftni derivati, tvornica streljiva „Igman“Konjic, u kojoj su se proizvodili svi kalibri do 22 mm, objekt D-1, odnosno čvorište veza na brdu Zla- tar, koje je bilo umreženo s cijelom državom, te, na kraju, prometna komunikacija M-17, koja je bila od iznimnog značaja za transport roba i usluga, a protezala se od luke Ploče pa sve do krajnjeg sjevera, dolinom rijeke Bosne do rijeke Save. Bivša vojska oduzela je naoružanje teritorijalnoj obrani triju općina, Rame, Jablanice i Konjica, te ga smjestila u svoja skladišta na području Konjica. Tijekom travnja i svibnja 1992. godine snage
HVO-a bez većih su problema preuzele nadzor nad prethodno navedenim objektima bivše JNA.
Preuzimanjem nadzora nad tim objektima došli smo u posjed velikog broja pješačkog naoružanja i streljiva te nakon toga naoružali veći broj pripadnika HVO-a i tadašnjeg TO-a Konjic, čime je izbjegnuta opasnost prodora srpskih snaga dolinom rijeke Neretve prema luci Ploče i presijecanja Republike Hrvatske. Nažalost, ubrzo nakon spomenu tih travanjskih i svibanjskih događanja 1992. godine, dotad savezničke snage, snage bošnjačkog naroda, redefiniraju svoj strateški cilj i počinju se pripremati za napad na hrvatski narod u Konjicu. Prvi sukob između snaga HVO-a i ABiH dogodio se 20. rujna 1992. godine u zaseoku Žuže, nedaleko od Ostrošca. U tom napadu snaga ABiH na nekoliko pripadnika HVO-a jedan je branitelj poginuo, a jedan je ranjen. Ovaj događaj, uz žrtve, doveo je do rapidnog pada povjerenja između dojučerašnjih saveznika, što je kulminiralo općim napadom ABiH u ožujku 1993. godine. Da je bio pomno planiran i koordiniran, dokazuje dokument do kojeg su pri- padnici 1. bojne Klis došli u selu Obri prilikom zaustavljanja i pretresa jednog konvoja u kojem su se nalazili vojni i civilni dužnosnici bošnjačkog naroda. Riječ je o zapisniku sa sastanka održanog 20. ožujka 1993. godine u Bradini, s jasnim uputama i ciljevima ABiH, uključujući i odluku o razoružanju i uništenju snaga HVO-a na području Konjica i Jablanice. Zapisnik je oduzet od načelnika Policijske postaje Konjic Jasmina Guske. Opći napad ABiH na hrvatski narod općine Konjic počeo je 23. ožujka 1993. godine. Tog dana pripadnici ABiH na nekoliko lokacija, odnosno u nekoliko sela, bez ikakvog su razloga gotovo istodobno ubili šest pripadnika HVO-a na lokacijama međusobno udaljenima i do 20ak i više kilometara, što potvrđuje da je sve bilo dobro planirano i zapovjeđeno s najvišeg vrha. Tijekom i nakon sukoba snaga HVO-a i ABiH gotovo sva hrvatska sela i zaseoci temeljito su opljačkani, a većina stanovnika pro tjerana. Prema popisu iz 1991. godine, na području općine Konjic bilo je oko 11.500 Hrvata, dok ih je nakon rata ostalo samo nekoliko stotina.
Nažalost, rat sam po sebi ne donosi ništa dobro, samo bol, patnju i stradanja. Ja, kao vjernik katolik, iskreno žalim za svim žrtvama, ne samo proteklog rata nego svih ratova tijekom povijesti. Narodi koji žive na prostoru Bosne i Hercegovine za sebe kažu da su vjernici, a u isto vrijeme čine ono što je u suprotnosti s Božjim zakonom i naukom. Za sve one koji ne poštuju život, bez obzira na to iz kojeg naroda dolaze, zajedničko je samo jedno oni ne poštuju Boga, oni su čisto zlo i svojim djelima, odnosno nedjelima, samo narušavaju ugled naroda i vojske iz koje dolaze i za koju se navodno bore. Zločinima koji su se dogodili tog 16. travnja 1993. godine u Ahmićima i Trusini zajedničko je samo zlo. Kada govorimo o pravosudnim institucijama BiH i njihovu pristupu, načinu gledanja i procesuiranja tih zločina, možemo bez mnogo okolišanja konstatirati da su vidljive ogromne razlike, a tako ne bi smjelo biti. Zločinu u Ahmićima, za razliku od zlo čina u Trusini, posvećuje se puno više pravosudne i medijske pozornosti. Na prvi pogled može se primijetiti da se jedan pokušava minimizirati i prikazati kao neki izolirani incident te samovolja lokalnih zapovjednika, a u isto vrijeme drugi sotonizirati i prikazati kao pomno planiran i zapovjeđen s najvišeg vrha vlasti. Sve dok je tako, dok se na zločin i one koji su ga počinili gleda kao na naše i njihove, ovoj zemlji, ili bilo kojoj drugoj na svijetu, neće biti dobro.
Cilj ABiH bio je uništenje HVO-a na području općine Konjic te protjerivanje i ubi janje Hrvata koji bi pružali bilo kakav otpor. Usporedno s tim provođeni su mučenje, pljačka, otimanje imovine hrvatskog naroda te naseljavanje izbjeglica iz istočne Bosne. Kao dokaz ovim tvrdnjama stoje zapovijedi koje su pripadnici ABiH dobivali od svojih nadređenih, a koje su dostupne u javnom pros toru. Nažalost, ovo je istina, a istini se mora pogledati u oči. Nedužno ubijeni dokaz su od kojeg se ne može pobjeći, koliko god se to pokušavalo osporiti raznoraznim pravnim egzibicijama. Pripadnici ABiH u više od 20 hrvatskih sela i zaselaka ubili su više od 50 civila, a ubijanje civila ratni je zločin. Ti civili nisu ubijeni slučajno, u sukobu dviju zaraćenih strana, nego su svi ubijeni namjerno, većina njih na vrlo okrutan i divljački način. Za sve ovo postoje iskazi svjedoka, ali pravo suđe za većinu njih kaže da nema dovoljno dokaza. A ja ih pitam: zar mrtvi nisu dovoljan dokaz?
Branitelji Klisa, Zabrđa, Zaslivlja i Turije vodili su epsku i gotovo nadljudsku borbu za opstojnost i goli život Hrvata na tim područjima. Sagledavanjem načela rata i operativnih čimbenika bilo je potpuno jasno da su snage HVO-a bile u inferiornom položaju u odnosu na snage ABiH. Unatoč tome, nisu se željeli predati, nisu odustajali, borili su se za čast, dostojanstvo i identitet svog hrvatskog naroda. Način na koji su se hrvatski branitelji borili te 1993. godine zavređuje poštovanje cijelog hrvatskog naroda jer su pripadnici brigade Herceg-Stjepan, braneći sebe i svoj dom, branili i središnju Bosnu i Hercegovinu tako što su na sebe vezali jake snage ABiH gotovo cijelu 1993. godinu. Nakon povlačenja snaga HVO-a s područja Klisa, većina branitelja ostala je na području Mostara i Čapljine. Manji broj branitelja i civila ostao je na području Rame, dok se određeni broj branitelja i civila iz sela sjeverne Hercegovine povukao na područje Fojnice, Kiseljaka i Kreševa. Konjički branitelji, gdje god da su došli, dali su ogroman doprinos borbi za slobodu hrvatskog naroda te su bili od velikog značaja za snagu i moral HVO-a. Nakon osnivanja gardijskih brigada HVO-a, velik broj bojovnika s područja Konjica ušao je u sastav 1. gmbr. HVO-a, PPN-a Ludvig Pavlović, kao i 2. gmbr. HVO-a, te su činili okosnicu snaga 1. i 3. pješačke bojne 2. gmbr. HVO-a.
Da, ove godine, zahvaljujući dragom Bogu, imamo poseban razlog za sreću. Nakon dugog niza godina uspjeli smo sagraditi spomen-obilježje svim žrtvama hrvatskog naroda s područja općine Konjic u Domovinskom ratu. Spomen-obilježje koje ćemo otkriti i blagosloviti 18. srpnja 2026. godine bit će središnje spomen-obilježje za sve žrtve hrvatskog naroda i trajni znak naše zahvalnosti onima koji su dali sve, dali su svoj život za našu slobodu. Postoji više razloga zašto ono nije sagrađeno ranije. Kao i za sve u životu, pa tako i za izgradnju spomen obilježja, trebaju se posložiti određene stvari da bi se nešto moglo učiniti. Najvažnije je da konačno imamo središnje spomen-obilježje gdje se možemo pokloniti svim žrtvama Domovinskog rata. Koristim ovu prigodu da zahvalim u prvom redu Vladi HNŽ-a, na čelu s premijer kom Marijom Buhač, i resornom ministru za pitanja branitelja HNŽ-a Đuri Prkačinu. Zahvaljujemo i Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, na čelu s državnim tajnikom Zvonkom Milasom, te Federalnom ministarstvu branitelja Vlade FBiH.
Posebne zahvale upućujemo Vladi Županije Zapadno hercegovačke, na čelu s predsjednikom Predragom Čovićem, i resornom ministru Mladenu Begiću, koji nas pomažu u svim našim aktivnostima. Naše zahvale upućujemo i predsjedatelju Doma naroda Parlamenta FBiH Tomislavu Martinoviću, kao i Luki Rajiću, koji je osobnom novčanom donacijom pomogao izgradnju ovog spomen-obilježja. Posebne zahvale za realizaciju ovog projekta upućujemo skupini ljudi koji su godinama radili na izgradnji ovog spomen-obilježja te, unatoč brojnim preprekama, nisu odustajali. Vjerovali su da mogu realizirati ovaj projekt. Na kraju zahvaljujemo i našim duhovnim pastirima, našim svećenicima, koji su se svih ovih godina zdušno zalagali da ovaj dan dočekamo. Bez njihove pomoći bilo bi jako teško. Neka nam bude oprošteno ako smo nekoga zaboravili spomenuti. Sigurni smo da ih dragi Bog nije zaboravio i da će njihova plaća za sve dobro što su učinili biti strostruko veća. Prema informacijama i saznanjima kojima raspolažem, po pitanju sigurnosti, hvala Bogu, nemaju nikakvih problema. Kada je riječ o pravima, o tome je jako teško govoriti. Sigurno im je teško jer Hrvata ima jako malo i samim tim mogu se osjećati zakinu tima i zapostavljenima. Nadam se da će u budućnosti Hrvata u Konjicu, na ognjištima njihovih pradjedova, biti sve više i više, pa će samim tim i osjećaj prihvaćenosti ili odbačenosti biti potpuno drukčiji nego što je sada.
Nažalost, kao što sam već rekao, rat sam po sebi ne donosi ništa dobro, on donosi samo bol, suze i tugu. Rat je sjeme zla koje je posijano, a to je sjeme gotovo nemoguće iskorijeniti. Ne možete od ljudi koji su prošli teška vremena i stradanja tijekom rata očekivati da sve to tek tako zaborave, i to je težak uteg vraćanju povjerenja. Većina onoga što se događalo tijekom rata mogla se izbjeći. Kao posljedicu imamo gubitak ili potpuno odsustvo povjerenja, a s druge strane imamo rađanje novih zločinaca koji misle da su na nekom Božjem putu i da imaju pravo, štoviše da im je to i obveza, ubijati druge i drukčije. Jedan od takvih je i Muamer Topalović, koji je na Badnjak 2002. godine ubio troje članova obitelji Anđelić u selu Kostajnica. Tko istinski vjeruje u Boga, nikada neće oduzeti drugom čovjeku život jer to samo Bog može. On daje i oduzima život, nitko drugi nema pravo na to. Vjerska i nacionalna mržnja dolazi iz neznanja. Svi kažu da je Bog jedan. Bog je stvorio čovjeka i, ako to kažu, onda bi morali znati da ne bi smjeli mrziti i ubijati druge i drukčije. Zlo koje je u ljudima ubija, a to zlo dolazi od sotone.
Teško je napustiti svoj rodni kraj i doći živjeti negdje drugdje. Taj dan kada si nekamo došao zauvijek pamtiš jer noć koja dolazi donosi osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. To je užasan osjećaj. U tom novom mjestu ti si beskućnik, izbjeglica, nemaš ništa i krećeš ne od nule nego daleko ispod nule. Tako to ide na svim poljima i u svim područjima života. Vama kao beskućnicima pripadaju samo mrvice i zbog toga ste zapostavljeni i gurnuti na margine društvenog i svakog drugog života. Naravno, kako vrijeme prolazi, dragi Bog ne miruje i ne spava. On pomaže onima koji se u Njega uzdaju, a ja odgovorno tvrdim da su Hrvati Konjica oduvijek vjerovali u Boga i u Njegovu providnost. Tako mogu reći da se puno toga popravilo i da ide u pozitivnom smjeru, zahvaljujući Božjoj providnosti i ljudima koji se nalaze na određenim mjestima u institucijama vlasti, a žele, mogu i hoće pomoći Hrvatima Konjica kako bi im se barem malo odužili za sve ono što su dali za opstojnost hrvatskog naroda na ovim prostorima.
Konjički Hrvati nikada nisu i nikada neće izgubiti ljubav prema svom rodnom kraju. Siguran sam da nema dana a da se barem jednom ne sjete svoga rodnog kraja. Za nas je naš rodni kraj najljepši i najbolji na svijetu. Kada smo morali otići iz njega, bili smo mladi i morali smo se snaći u novom mjestu življenja. Sada, kada smo se ostvarili u novim sredinama, imamo vremena, volje i snage za sve češće dolaske svojoj rodnoj grudi. Konjički Hrvati nikada neće dopustiti da se na ognjištima njihovih pre daka vatra potpuno i zauvijek ugasi. Svi znamo da se kuće po mnogim hrvatskim selima obnavljaju, pa čak nanovo grade, što je siguran pokazatelj da se nisu i neće odreći zemlje svoje djedovine.
