Krvava invazija Vladimira Putina na Ukrajinu pooštrila je dvije zastrašujuće spoznaje. Prvi je da Putin ne funkcionira unutar područja uobičajenih fino izbalansiranih kontrola i ravnoteža, štapa i mrkve, za koje se Zapad nadao da će ga obuzdati i održati neugodno primirje u Europi. Drugi je da su desetljeća rada od Drugog svjetskog rata na učenju iz pogrešaka prošlosti i jačanju protiv njih u budućnosti propala. Ovdje opet nemamo građanski rat, već invaziju na suverenu državu u inat ostatku svijeta. Ovdje opet imamo slike koje su nam poznate samo kao povijesni kolutovi, ludnice i panike dok tisuće pokušavaju pobjeći na sigurno.
No, postoji i treća spoznaja koja, čini se, oblikuje percepciju previše zapadnih novinara koji su opravdano zaprepašteni prljanjem Europe. Sudeći po tonu koji se puno izvještava, ovo im se čini jedinstveno uznemirujućim i alarmantnijim jer životi neeuropljana imaju manju vrijednost, a njihovi sukobi su ograničeni, daleko od nas.
Mislio sam da je to samo nespretna fraza nekoliko novinara pod pritiskom, ali ubrzo je postalo jasno da je to, zapravo, medijski tik. Od Al Jazeere do CBS Newsa, novinari su bili zgroženi što se to ne događa u “Iraku ili Afganistanu” već u “relativno civiliziranom europskom gradu”. Jedan je rekao: “Dogodilo se nezamislivo. Ovo nije nacija trećeg svijeta u razvoju. Ovo je Europa.” Drugi je razmišljao: “Ovo su prosperitetni ljudi srednje klase… to nisu očito izbjeglice koje se bježe s Bliskog istoka. Iskreno rečeno, ovo nisu izbjeglice iz Sirije, ovo su izbjeglice iz Ukrajine… Oni su kršćani, oni su bijelci, vrlo su slični.”
Bivši zamjenik glavnog ukrajinskog tužitelja, David Sakvarelidze, rekao je za BBC, bez ikakve sumnje: “Za mene je to vrlo emotivno jer vidim kako ubijaju europske ljude s plavim očima i plavom kosom.”
Daniel Hannan, kolumnist Telegrapha, bivši europarlamentarac, lord Hannan iz Kingsclerea; otvorenije rečeno, napisavši da oni koji pate u Ukrajini “izgledaju tako poput nas. To je ono što ga čini tako šokantnim… Rat više nije nešto što posjećuje osiromašeno i udaljeno stanovništvo. Svakome se to može dogoditi.” To je, rekao je: “civilizacija u povlačenju”.
Ovaj čudni prikaz povijesti u kojoj su se ratovi, sukobi i oduzimanje posjeda uglavnom događali u “trećem svijetu” i “udaljenim” zemljama (udaljenim od koga?) fikcija je nastala kao rezultat političke i medijske klime koja je ogoljela ljudskost onih koji traže utočište tako potpuno postala je činjenica, ponovljena bez samosvijesti ili srama.
Izuzetno velikodušan pogled na ove izjave je da to, samo po sebi, nije neobičan impuls da se više brinemo ili da na njih više utječu događaji koji se događaju bliže kući nego dalje. Možda je ono što ti ljudi stvarno pokušavaju reći nešto u stilu “ovo se u ovoj zakrpi nije dogodilo generacijama” kako bi istaknuli abnormalnost ovog konkretnog sukoba. Ima toga.
Ali tu je i mnogo više. Prihvaća se da je rat na drugim mjestima prirodan, ali ovdje odstupanje. Taj se rat događa samo siromašnima i neciviliziranima, a ne dobrostojećima i stabilnima. Da su sudbine utočišta i iskorijenjenosti sudbina drugih, a time i manje događaj.
To su uvjerenja koja se raspadaju i pod najmanjim nadzorom kako bi otkrila svjetonazor iskrivljen onim što je predugo bio popularan, neosporan diskurs o izbjeglicama i tražiteljima azila. Ta su mišljenja oblikovana, usklađeno i tijekom vremena, kako bi se opravdale nehumane i često nasilne politike koje su donesene kako bi se ljudima blokirao ulazak u europske zemlje. Da bi te politike postale prihvaćene, njihove žrtve su morale biti prikazane kao prijeteće i nezaslužne.
Naslijeđe toga je zapadni svijet neprijateljski raspoložen prema svima onima kojima je potrebna, plavookim ili ne. Kao i uvijek, kada skrenemo pogled s ljudskosti jedne skupine ljudi, na kraju gradimo imigracijski sustav koji napada čovječanstvo svih. Granica politike visoka do neba sada susreće Ukrajince koji žele ući u Ujedinjeno Kraljevstvo, čak i kao članovi obitelji.
Dok je ukrajinska zastava bila projicirana na Downing Streetu, Ministarstvo unutarnjih poslova podizalo je pokretni most, objavljujući na svojoj web stranici: “Ukrajinski državljani u Ukrajini (koji nisu članovi uže obitelji britanskih državljana koji inače žive u Ukrajini, ili tamo gdje Britanci državljanin živi u Ujedinjenom Kraljevstvu), trenutno ne mogu podnijeti zahtjeve za vizu za posjetu, rad, učenje ili pridruživanje obitelji u UK.” Nakon niza kritika, vlada je obećala da će ublažiti ova vizna pravila, dopuštajući bakama i djedovima, odrasloj djeci, braći i sestrama i odraslim roditeljima Ukrajinaca koji su nastanjeni u Ujedinjenom Kraljevstvu da podnose zahtjeve za vize u okviru programa. Čak i oni zahtjevi za vizu koji su dopušteni morat će usred rata prolaziti kroz niz prepreka papirologije.
Izuzetnost znači da smo osuđeni ponavljati samozadovoljstvo iz prošlosti, neprestano se tješeći da se ne događa ovdje, jer se to događa samo drugdje drugima čija je bol nekako drugačija od naše.
Ali njihovi ratovi nisu ništa manje nezamislivi, njihova iskorijenjenost ništa manje traumatična, njihova civilizacija ništa manje valjana od tisuća koje sada napuštaju Ukrajinu. A u osmišljavanju svijeta u kojem smo optimistični po pitanju tuđeg rata, osigurali smo da ne možemo predvidjeti kada će se rat dogoditi na našem pragu – i da kada se dogodi, budemo zgroženi, ali onda nađemo da su naši sustavi humanitarnog odgovora zakrčeni, kalcificirani u okrutnosti.
n24.ba
